Istraživanje povijesti nastanka nekog jela dosta je zeznuta stvar. Isprepleću se mitovi i legende sa stvarnim događajima i junacima. Na kraju se u narodu obično kao istinitom udomaći teorija koja je najveselija prepričavanje no koja vrlo rijetko ima veze s istinom.

Dok se točno zna porijeklo imena pizze Margherite, pizzaiuola koji je spravio, ime pizzerije i godina nastanka, ne bi vjerovali koliko ljudi vjeruje u činjenicu da je tartarski odrezak dobio ime po Tatarima koji su ispod sedla nosili komad mesa, pa se to meso cvrljilo između sedla i znojavog konja kako bi omekšalo. Kad bi to i bila istina, vjerujem da bi to meso bilo toliko bljutavo da ga ni najljući Tatari ne bi jeli. Za carbonaru postoje tri razne teorije, dok za špagete all’amatriciana postoje dvije teorije. Neka su jela dobivala ime po autoru (Sacher) dok su druga dobivala po stvarnim ili izmišljenim junacima. Ima tu i vojskovođa, moreplovaca, književnika, svega i svačega.
No, postoji jedno jelo oko čijeg se autorskog prava natežu već gotovo cijelo stoljeće. Radi se o salati svih salata: Caesar salad! Salata koja je u svoje vrijeme bila stvar prestiža. Bio si faca samo ako si jeo cezarovu salatu. Slično kao sto si u današnje vrijeme faca ako ne piješ kavu u kafiću nego trčiš po cesti a u ruci ti „kava to go“.
Da se odmah razumijemo: izvorni oblik Caesar salate je bez piletine. I to je nepobitna činjenica. No iako sam ja vrlo strog što se tiče originalnih recepata i oštro napadam sve moguće kerefeke, kao što su recimo luk, vino ili vrhnje u carbonari, moram priznat da sam pred gore spomenutom salatom koju sam konzumirao u zagrebačkoj „Agavi“ pokleknuo. Naime, bila je s piletinom!

Dakle, jedna priča kaže a i potkrepljuje točnim datumom, da je autor jedine prve i prave cezarove salate talijanski iseljenik iz meksičkog grada Tijuane, Caesare Cardini. Datum rođenja te salate je navodno 04. srpnja 1924. godine. Na sam državni praznik. Naime, kako je bilo vrijeme prohibicije a Tijuana se nalazi u samoj blizini američke granice, lavine ljudi su srljale kako bi se u miru opijali. Tako je bilo tog dana, te je Caesare uvidio da će mu ponestati hrane odlučio pomiješati sve sto je imao te je tako stvorio novo jelo i nazvao ga po sebi samom. Kako u svakoj čestitoj talijanskoj familiji postoji još najmanje jedan brat ili sestra, u priču se upliće brat Alessandro (Alex), koji tvrdi da je salata njegova izmišljotina te da se uopće ne zove cezarova nego avijatičarska salata (Aviator´s salad), koju je jednom prilikom servirao američkim pilotima nakon cjelonoćnog lumpanja… za doručak.
Kako je popularnost salate rasla tako se u priču umiješao i ondašnji poslovni partner (nepoznatog imena) posvađane brace Cardini koji je tvrdio da je recept za salatu samo njegovo i ničije. Još je i neki pomoćni radnik u kuhinji, neki naučnik, izjavio da je to recept njegove mame. Taj je vjerojatno i šamarčinu popušio…
I na kraju se javlja još i misteriozni Giacomo Junia, talijanski iseljenik (ili useljenik) iz Chicaga koji je tvrdio da je recept njegov te da je prvu salatu spravio još davne 1903. godine a prozvao je po najpoznatijem Talijanu (bolje rečeno Starom Rimljaninu) svih vremena, po gaju Juliju Cezaru.
Kako bilo da bilo, ( ja sam uvjeren da je najtočnija teorija onog klinca sto je zaradio šamarčinu), recept je genijalan a okus predivan. Iako jednostavan, ipak se treba malo pomučiti.
Dakle, salata se sastoji od tri osnovne komponente: salate, krutona i umaka. Naravno, možete otići u trgovinu, kupiti gotov umak, neku salatu i već ispržene kockice kruha, sve pomiješati i za minutu imate…užas!
Dakle, već sam jeo svašta pod imenom cezarove salate. Od vlastite kreacije, Michelinovih restorana pa i McDonald’sovih umotvorina. I kao sto rekoh, bilo je tu svašta. Ugodno sam se iznenadio spoznajom da se u zagrebačkom bistro Agava na jelovniku pojavila salata. I jedva sam čekao dan dolaska u Zagreb da se uputim u Agavu. Pažljivo sam birao kad nema chefa, da vidimo kako cijela stvar funkcionira. Kakvog je okusa? Želim samo spomenut da sam tri dana za redom odlazio i svaki put jeo nju. I samo nju. Cezarovu salatu! Takva eskapada mi se još nikad nije dogodila.

I najbolje za kraj: glavna eksplozija okusa je bas u toj vražjoj piletini protiv koje sam kategorički bio cijeli život. Priznajem da sam bio u zabludi. Agava mi je proširila horizonte. I mogu reći: idealno jelo za ljetne (i ne samo) dane.
Salata
Pri spravljanju Cezarove salate originalno se koristi rimska salata. Njena boja može varirati od kuckaste, preko svjetlo zeleno do tamno zelene. Svejedno koja, važno da je tvrda i hrskava. Reže se uzduž na veće komade.

Krutoni

Izmiješajte tanko nasjeckani češnjak (ne gnječeni ili prešani) s maslinovim uljem. Pazite da ne bude previše češnjaka jer će salata dobiti gorkasti okus. Tom mješavinom poškopite kockice kruha koje ste narezali od ciabatte. Zatim ih poslažite u pećnicu na 180 Celzijusa i nakon petnaestak minuta izvadite.

Umak

Kod umaka sam bio u velikoj dilemi. Naime, ako pretražujete internet, preplaviti će vas more recepata originalnog umaka za cezarovu salatu. A svaki je dijametralno drugačiji. Htio sam provjeriti svoj recept pa sam posegnuo za „telefon-jockerom“, prekaljenim hrvatskim kuharom, Belizarom Milošem, samim Chefom de Cuisine već spomenute Agave. Za g. Miloša znam da zna točan recept. Uglavnom, potvrdio je sljedeće:

-dva inćuna (slana, ne marinirana) zajedno sitno nasjeckanim češnjakom ubacite u mužar i miješajte ih dok ne dobijete finu pastu. To je važno zbog kasnije konzistencije umaka
-s pjenjačom izmiješajte dva žumanjka pa ubacite žličicu senfa, par kapi Worcester umaka i limunov sok i dodajte pastu od inćuna i češnjaka
-lagano dodajte maslinovo ulje cijelo vrijeme miješajući pjenjačom.
-kada ste dobili konzistenciju sličnu majonezi, ubacite malo soli, svježe mljeveni papar i sitno naribani parmezan. Oprezno sa soli jer su inćuni već sami po sebi slani.

U zdjelu ubacite salatu, na njih krutone i prelijte s umakom. Uživajte i bas vas briga tko je izmislio recept. Nek se Talijani svađaju. Temperamentni su oni narod…

*cezar salata je jedno baš nefotogenično jelo al’ koliko je nefotogenično toliko je fino!