U borbu s Tatarima

Dakle, da se odmah u početku razumijemo, ispravno je i “tartar“, kao i “tatar“. Ovisi s kojeg govornog područja dolazite. Neki doduše vjeruju u izmišljenu priču o kavkaškim Tatarima koji su komade mesa držali pod sedlom i tako jašući omekšavali meso koje su kasnije konzumirali (?!). Istina je da ime dolazi od imena umaka tartar. Doduše smatra se da je i umak došao negdje iz Azije, iako su se u ono vrijeme sve Europljanima egzotične stvari nazivale azijskim imenima. No vratimo se na legendu: pokušajte zamisliti namrgođenog Tatarina (jeste li ikad vidjeli Tatara koji se smije) zakolje neku životinju, odreže komad mesurde, zaključi da je meso pretvrdo, pa ga stavi pod sedlo i guzicom ga tako šamara jašući i sabljom vitlajući cijeli dan. I sad si još zamislite na što bi izgledao taj komad mesa: zmazan, aromatiziran mirisom znojnog konja i obogaćen konjskim dlakama… Ja mislim da ga ni najljući Tatari ne bi mogli konzumirati. No Tatari ipak igraju ulogu u cijeloj priči jer su stvarno stavljali komade mesa pod sedla ali ne zato da bi ga kasnije jeli nego da gruba sedla ne nažuljaju konje!

Kad smo se napokon oslobodili tatarske okupacije ovog predivnog jela, možemo raspaliti po povijesnim činjenicama. Pronalaskom hladnjaka otvorila se mogućnost konzumacije svježeg mesa kroz cijelu godinu pa su jela od sirovog mesa postala vrlo popularna. Već je i prije Escoffiera koji je 1921. prvi opisao jelo pod imenom „Beefsteak à la Tatare“ to jelo postojalo doduše u nekoj osiromašenoj varijanti s vrlo malo začina i zvalo se „Steak à l’ Américaine“. Ili da budemo skroz precizni, citiram Escoffiera iz njegove LE GUIDE CULINAIRE: Beefsteak à l’Américaine – Komad goveđe pisanice osloboditi svih žilica i masnoća, sitno ga nasjeckati, nakon toga ponovno formirati oblik steaka, udubiti površinu i u tu udubinu staviti žumanjak. Uz to servirati kapare, peršin i nasjeckani luk. Beefsteak à la Tatare: – pripremiti biftek kao i američki, no izostaviti žumanjak, posebno servirati tatarski umak.

Kroz evoluciju gastronomije jelo se mijenjalo da bi već nakon kraćeg vremena taj tartarski namaz polako nestajao odnosno sve bi više difundirao u samu mesnu smjesu. Kako je gastronomija vrlo kreativna disciplina, neki originalni recept zapravo i ne postoji. No postoje neka pravila kojih se poželjno pridržavati.

Iako se zadnjih godina pojavljuju razna jela sirovog mljevenog mesa (i ne samo mesa!) koje se nazivaju univerzalno: ta(r)tarski od ovog…tatarski od onog… ja pod tartarskim podrazumijevam samo onaj od goveđe pisanice iako alternativno može biti obrađen i neki drugi kvalitetni dio mesa. Bitno je da je meso oslobođeno svih mogućih tetiva, žilica i sličnog.

Nakon što smo odabrali meso, već dolazimo do prve točke razmimoilaženja: na koji način usitniti meso. I dok ga neki mirne duše protjeraju kroz “flajšmašinu”, drugi ga kosaju dok ga ne usitne, oni najekstremniji tvrde da se jedini i pravi tartarski dobiva struganjem oštrim nožem. U tom slučaju zapravo dobivate neku mesnu pjenu. Kako bilo da bilo, već spomenuti Escoffier je meso kosao.

Sad, kad imamo pripremljeno meso možemo se posvetiti ostalim sastojcima. Pred nekoliko sam godina naručio tartarski u jednom kultnom zagrebačkom restoranu. Vlasnik (koji ga je osobno pripremao) ponosno mi je naveo ni više ni manje nego 25 sastojaka koje sljubljuje s mesom. Ja nisam vjerovao pa sam ga zamolio komad papira da to zapišem. I stvarno, svih 25 je izrecitirao ko iz mitraljeza, nisam tako brzo mogao pisati koliko je brzo recitirao. Nakon toga ga zamolim da ponovi. I bogami, ponovio istim redoslijedom. Dakle, taj tartarski, rađen rukom iskusnog ugostiteljskog radnika nije imao okus ni po ćemu. Čak se ni meso nije osjetilo. Neki minimalisti stavljaju samo sol, papar i luk, no i to je pak ekstremno u odnosu na onog već gore spomenutog s hrpom svega i svačega.

Kao što već spomenuh, tartarski pušta kuharskoj mašti na volju sve i svašta. Osobno sam nakon višegodišnjeg eksperimentiranja došao do 10 sastojaka ( sol, papar, žumanjak, kiseli krastavci, šalote, peršin, kapari, limun, dijon) i tu sam stao jer mi se čini da sam dobio najbolji balans okusa. Izbacio sam i konjak i slane srdele, kečap i pire od paradajza, feferone i tabasco. I ostala čuda. S ovoliko začina se može lijepo manipulirati, te spravljati jelo pred gostima za stolom. Jer kao što vjerojatno znate cijeli show spravljanja odvija se pred gostom. Tko je uveo to pravilo nemam pojma. A ne znam ni zašto. Vjerojatno zato da se naglasi ekskluzivnost tog jela pa time i opravda povisoka cijena.

Odlučismo ispitati kako Zagreb diše po pitanju tartarskog pa odosmo u jednu brzinsku akciju testiranja…

1. AGAVA

Naša je prva postaja bila Agava. Smatram da svaki lokal koji tendira ka vrhu mora imati par klasičnih predjela kao recimo tartarski ili carpaccio. A najbolje oba. U Agavi dobismo odličan tartarski koji je po svim stavkama oduševio. Dobar i jak okus mesa, okus svih začina i sastojaka (kojih nije bilo previse a ni premalo, upravo koliko treba), toast i maslac. Tartarac je bio formiran kao što i već spomenuti Escoffier nalaže. Klasika…klasika. Uživasmo na agavinoj poznatoj terasi i smazasmo ga u sekundi. Možda i prebrzo ali jednostavno, onaj osjećaj finog ubrzao je našu požudu. Lijepo ohlađen sauvignon je fino zaokružio našu sreću. U Agavi ne spravljaju tartar uz stol što je i razumljivo. Zbog kaskadnog oblika terasa, operativno je gotovo nemoguće.

Agava, Tatarski biftek, photo by Mrcina

2. MANO

Sljedeća postaja je bio restoran poznat po dobrim komadima mesa, pa pretpostavismo da i tartarski mora biti barem odličan ako već ne i vrhunski. No moram priznat da smo se razočarali. Ne znam koje su sastojke ubacili no jednostavno bio je presladak. Okus koji nam nikako nije pasao u sirovom komadu mesa. Slijedeće sto nas je zasmetalo bilo je pomanjkanje maslaca. Ne previše zainteresiran konobar obećao nam je donijeti maslac no obećanje do danas nije ispunio. Obožavam zaboravne konobare. Pa stoga… pojedosmo do pola sladak tartarac, platismo i pobjegosmo.

This slideshow requires JavaScript.

3. APETIT by Marin Rendić

Poznavajući Rendićeve majstorije znao sam da će biti sve, samo ne klasik pa tako i bijaše. Ovaj put odležali rib eye sitno kosan. I opet, nema maslaca, kojeg sam (i opet) zatražio pa i dobio. No ljubazni konobar mi je objasnio da je u ovoj varijanti maslac potpuno nepotreban. No ljubazni konobar ne zna da ja bas volim onaj osjećaj kad zubi prolaze kroz sirovo meso, pa osjete masnoću maslaca i onda zagrizu u toast. Ali, ljubazni je konobar ovaj put imao pravo: maslac je nepotreban. Pa kako maslac došao, tako i otišao… Rendićev je tartarac vrlo uspjela avangarda, mix egzotičnih orijentalnih začina, pa do kraja uglancah kamenu ploču na kojoj je bio serviran. Prezentacija i okus: par excellance.

marin rendic
Marin Rendić, Tatarski biftek, photo by Mrcina

4. POD ZIDOM

Zapravo… u ovaj lokal ne bi nikad ni ušao da majstori iz Kulta Sulude Kamenice nisu njihov tartarac proglasili jednim od najboljih u Zagrebu. Bogami sad i znam zašto ne bi… Ne znam je l’ me vise smetala terasa koja stoji u koso, stol koji se ljulja, greške u jelovniku ili konobar koji svaku rečenicu završava nezavršeno. Uzlazno. Onako ko da ostaju tri točke. Pogled na kartu dao mi je do znanja da je ovdje riječ o opakom amaterizmu. Zbunjujuća je bila napomena da će tartarac biti serviran na chipsu od rize. Kad je tartarac došao, zažalio sam vrijeme i novac koji ću potrošiti u tom čudnovatom lokalu. I dok za okus ne želim upotrijebiti riječ koju nikad ne upotrebljavam u gastronomiji, izgled i tekstura bijahu kao pozdrav iz želuca djeteta koje se najelo „poli“ salame s majonezom. Neko grozno meso povezano majonezastim umakom, izgledom i aranžmanom kao da su ga djeca u vrtiću spravljala. Čak ne pojedoh do kraja. Kako je i konobar „abservirao“ bez ikakvog komentara. kad je došao naplatiti, rekoh mu: „s obzirom na to da me ne pitate –je l’ bilo sve u redu- vjerojatno ste toliko nezainteresirani da Vas nit ne zanima, no reci ću Vam da je bilo užasno“. Odjurismo ostavivši ga blejajući…

GOVNO POD ZIDOM
Pod zidom, Tatarski biftek, photo by Mrcina

5. ESPLANADE 1925 LOUNGE & COCKTAIL BAR

Iako smo nas slijedeći tartarac namjeravali pojesti u glasovitom Zinfandel´s restoranu, isti nedjeljom poslužuje bruncheve. Sjedosmo na drugi dio Oleander terase i eto veselja. I ovdje nude tartarski. Kako je pisalo da je porcija tartarskog mala, odlučismo se dodatno pojesti i dva sendviča, a tartarski podijeliti popola. No kada je došla porcija tog „malog“, uvidjesmo da će sendviči (club i steak) biti potpuno suvišni. Kao prvo, mogu zaključit da je ovo bila najljepša prezentacija u koju se morate zaljubiti isti čas. I maslac i toast i lijepa dekoracija. Mrvicu začinjeniji (iako nas je konobar pitao koju gradaciju pikantnosti želimo) zaključismo da je baza kao onog klasičnog u Agavi, s laganim koketiranjem Rendićevom. U svakom slučaju uživasmo. S povoljnom cijenom od 95,00 kuna dobivate pravu poslasticu i na ovoj predivnoj terasi možete se osjećati kao putnici iz nekadašnjeg Orient Expresa koji se ovdje odmarahu. Društvo na terasi vam prave veseli golubi i vrapci koji pokušavaju ugrabit komadić hrane. Iako nas ne smetahu, nekim gostima su bili naporni, tako je jedan gost pokušavši otjerati goluba zamahnuo rukom i pola stola je završilo na podu. Protiv goluba i ostale vesele avijacije preporučam wimbeldonskog Rusufa…

1925 Longue&Bar Tatarski biftek,, photo by Mrcina

6. ZINFANDEL´S

Perjanica zagrebačke gastronomije, restoran Zinfandel´s nudi po 220,00 kuna klasično spravljanje za stolom. Iako je za punih 125 kuna skuplji od susjednog Longe bara, bilo bi neprofesionalno da za kraj ne prisustvujemo showu za stolom. Smjestismo se na terasu i naručismo. Veselimo se doživljaju. No ono sto se nakon toga dogodilo ravno je katastrofi. Naime, ništa od spravljanja za stolom. Dobismo isti onaj, dapače iz iste kuhinje kao iz Bara, ali kao sto rekoh po cijeni većoj od 100%! Na moje čuđenje i upit kako to da se ne spravlja za stolom, konobar odgovori da nikad ne spravljaju na terasi. Kao prvo, mogao me na to upozoriti, rekoh mu, jer ste nam donijeli kartu na kojoj izričito piše da se spravlja za stolom. Je l’ sad stol smije biti na terasi ili mora biti unutra nije nigdje napomenuto. Osim toga, laž je da ne spravljate na terasi jer ste pred kojih mjesec dana pri predstavljanju svojih novih jela itekako spravljali na terasi. Dapače, svi su uzvanici ko ludi navalili na tartarac a ostala jela su bila manje-vise u drugom planu. Onaj siromah od konobara je vrtio bez prestanka te tartarce da mi ga je bilo žao gledati.
Zinfandel´s očito ima jedna mjerila za prezentacije, Butkoviće i slična najavljena gastro-škrabala, dok za gosta „s ceste“ vrijede druga pravila.
Pojeli smo taj tartarac bez ikakvog veselja i kad htjedoh plati (gotovinom) u znak isprike nam tartarac nisu zaračunali. Najbolje dolazi na kraju: nismo dobili ni račun jer „imamo problem s POS uređajem“. Kakve veze ima POS uređaj s gotovinskim plaćanjem nisam uspio saznati.

Zinfandel’s, Tatarski biftek, photo by Mrcina
Zinfandel’s, Tatarski biftek, photo by Mrcina

Republika Facebook

Jeste li se ikad zapitali za što vam stvarno služi Facebook? Pripadate li onoj skupini koja politizira? Ili onoj koja maše svojim rodoljubnim i vjerskim uvjerenjima? Seksualnom orijentacijom? Nekima FB služi kao izvor zabave. Nekima pak kao izvor informacija. No moć Facebooka i općenito društvenih mreža je ono što većina zapravo i ne koristi – kroz sve ovo gore navedeno dobivate odličan psihološki profil pojedinca.

FACEBOOK PERISKOP
Izvor: Pinterest

I ne samo to! Ukazuje vam se još bolji psihološki profil onih koji „lajkaju” neku objavu. „Lajkanje” bi trebalo značiti da se slažete s autorom teksta, da vam se sviđa to što je napisano. Neki lajkaju sve moguće tekstove osobi u koju su tajno zaljubljene, vjerujući da će tako ta osoba shvatiti „signale”. Oni koji se super-slažu, još će osim lajka i podijeliti taj tekst na svojem profilu.

No čini mi se da su ljudi postali vrlo površni, da uopće ne čitaju što piše, nego se „lajka” automatski, čim vidiš da je prijatelj, ili netko tko ima utjecaj (što ne mora značiti da ima i znanje) nešto napiše. I tada se otvaraju vrata psihe svakog pojedinca.

Neki sam dan naišao na tekst……. za koji sam u prvom trenutku smatrao da je neka zafrkancija Nešto kao Sprdex, jer su pisane takve nerealne stvari, koje nisu bazirane ni na kakvim temeljima. No kada sam primijetio da je isti tekst objavio i gastro portal Kult plave kamenice, shvatio sam da ljudi taj tekst smatraju ozbiljnim.

Dakle, u ovom tekstu koji je savjetnik a bavi se teorijom i praksom ugostiteljstva, objavljenom prvotno na službenoj Facebook stranici jednog ugostiteljskog objekta, između ostalog možemo pročitati da se ugostiteljstvom ne trebaju baviti oni kojima struka nije ugostiteljstvo! To je savjet! Isti mi je čas na pamet pala Ana Roš iz slovenske Hiše Franko, ove godine proglašena za najboljeg ženskog „chef-a” na svijetu. Ana ima fakultetsko naobrazbu koja nema blage veze s gastronomijom.

Jeste li čuli kad za čovjeka po imenu Quique DaCosta? Vjerojatno niste. DaCosta također nije ugostitelj po struci. No, DaCostin restoran ima, koliko ono… čini mi se 3 Michelinove zvjezdice i ubraja se među najbolje restorane na svijetu.

Vlasnik najbolje pizzerije u Americi, a moramo priznati da je konkurencija prilično jaka, po zanimanju je mehaničar koji se u mladosti specijalizirao za popravke bicikla. Njegova pizzerija ima 20 sjedećih mjesta i prilično je spartanska.

I sada dolazi do prvog fenomena: čovjek koji po struci nije ugostitelj, a recimo…bavi se ugostiteljstvom piše da se ugostiteljstvom ne bi trebali baviti ljudi koji po struci nisu ugostitelji. No, dobro, živimo u demokraciji i ljudi s visokim i niskim IQ imaju pravo govora a također i pisati što žele, no sad dolazimo do drugog fenomena. Taj isti tekst „lajkaju” kuhari koji nisu ugostitelji a bave se ugostiteljstvom!

Jedan od „savjeta” je da se treba plaćati porez. Sad ne ulazimo u to je li autor teksta plaća redovno porez i je li bio blokiran od strane Porezne uprave zbog neplaćanja poreza, to nije važno. No, zanimljivo je da taj tekst „lajka”, uz popratne rijeci podrške, recimo pekar koji ima porezni dug od 500.000,00 kuna.

Ima tu još svakakvih blesavoća. Recimo tvrdnja da je ugostiteljski objekt ispod 100 sjedećih mjesta neisplativ. Kada ste zadnji put jeli u ugostiteljskom objektu s najmanje 100 sjedećih mjesta (to mi se čini kao menza)? Znači, svi vi, ugostitelji svijeta, koji imate manje od 100 sjedećih mjesta (uključujući i autora teksta), nešto muljate, jer radite posao koji je neisplativ!!! (I to lajka nekoliko vlasnika ugostiteljskih objekata koji imaju definitivno manje od 100 sjedećih mjesta).

Zatim…ovaj samozvani poslovni savjetnik piše nešto i o kalkulaciji u ugostiteljstvu. Iako ne shvaćam koja je svrha na stranici ugostiteljskog objekta objavljivati kolika ti je računica po kojoj kupuješ pa prodaješ.  Između ostalog navodi da je računica: nabavna cijena x 5 = prodajna cijena! Recimo: imam ugostiteljski objekt u kojem nudim danas toliko popularne odležane (dry aged) steakove. 1 kg steaka me u nabavi košta 250 kuna. 250 x 5 = 1.250,00. Koliko je ljudi spremno dat za 1 kg steaka 1.250 kuna? I opet, lajkovi. Buket lajkova. Svi se slažu. Svi oduševljeni. I ugostitelji koji sigurno tako ne računaju, a i gosti koji se slažu da budu oderani „puta pet”.

Autor teksta daje savjete i o marketinškom pristupu ugostiteljstvu! I to bi isto bilo zgodno da isti ne blokira svakog tko ima drugačije mišljenje od njegovog, ne briše sve komentare koji se ne slažu s njegovim mišljenjem ili previše propitkuju, a uz sve to i ukida mogućnost recenzije gostiju u trenutku kada se opća ocijena gostiju opasnom brzinom kotrljala nizbrdo.

Sve skupa uzevši, Facebook je zanimljiva stvar. Saznaš puno o psihi pojedinca i površnosti onih koji čitaju/lajkaju tekstove.

Šećer na kraju: U međuvremenu je tekst nestao sa službene Facebook stranice o’Hara Zagreb , no to je (prema psihološkom profilu) bilo lako i predvidjeti. Neki manje površni čitatelji su počeli previše propitkivati. Time je autor teksta sve svoje „lajkere” povukao još jednom za nos. No na Plavoj kamenici je savjetnik još vidljiv. Izgleda da se urednici slažu s razmišljanjima autora teksta, koji se opet, izgleda, ne slaže s vlastitim mišljenjem (jer zašto bi inače brisao svoj vlastiti tekst?). Hoće li tekst nestati i s „kamenice”, opet ovisi o utjecaju autora teksta na uredništvo. Jer kao što znamo, u Hrvatskoj mediji i lajkovi određuju gastronomiju.

Zanimljiva je moć Facebooka, zar ne…

o hara izrezak