Pizza, trend ili kvaliteta?

Trendovi u Hrvata 3. dio

13243748_1004671152919945_822337270864319440_o-kopie-1
Photo: Shooots
Zucnuti bilo što o pizzama ovih dana jednako je dirati u osinje gnijezdo. Možda još i gore! Otprilike ko pisati o ćevapima (o da, i to će doci na red!) ili o tome kako se zapravo burekom mogu nazivati sve pite a ne samo ufrkanac s mesom. No, dok smo pri modelima ćevapa i burek/pita ograničeni na prste jedne ruke pizze su „igre bez granica“.

Svi znamo da je preteča sadašnjih pizza bila hrana siromašnih u starom Rimu. Barem je to svojevrsno geslo kad je Pizza u pitanju. No to je samo relativno točno. Isto  kao što pod geslom „što su jeli naši stari“ u Hrvatskoj vidimo neke kerefeke koje sigurno nisu jeli jer jednostavno toga nije bilo, odnosno bilo je, ali našim starima je bilo nedostupno. I „naši stari“ i rimski puk hranio se – otpacima s trpeza bogatih.

Prema nekim novim saznanjima, tijesto je služilo da bi se na njemu pekla hrana! Oni bogatiji bi pojeli gornji dio a tijesto, koje je vjerojatno bilo užasnog okusa, ostavljali bi na milost sirotinji.
Prolaze stoljeća, dolazi mračni Srednji vijek i nemamo pojma što je s pizzom sve do 18. stoljeća kad se ponovno pojavljuje, doduše stidljivo ali je prisutna. I napokon značajni datum: 11. lipnja 1889. i onaj napuljski nesretnik Raffaele Esposito, koji nas je zajebo za sva vremena, i svojim uvlačenjem kraljici Margheriti promijenio tok gastronomske kulture cijelog svijeta. Napuljci su progurali pizzu u svijet i imaju pravo svoju pizzu nazivati „pravom“. Rimljani su izgubili borbu! Vjerujem da nema zemlje bez pizzerije.
Pizza se čak ne može nazvati ni trendovskom hranom jer je stalno prisutna u našim životima. Tanka ili debela, s puno ili malo sastojaka, slatka, slana, prekrivena, otkrivena, zapaljena, smrznuta, iz električne ili krušne peči, pizza je vječna. Zanimljivo je da je prošlogodišnja konzumacija pizza svih vrsta u Njemačkoj premašila brojku od milijardu i 100 milijuna pizza! Na 80 milijuna stanovnika je to prava senzacija.

Dolazak Pizze u regiju

Počeci pizza u SFRJ datiraju iz davne 1972. godine. Istovremeno su se „opizzili“ Beograd, Ljubljana i Zagreb. Također je zanimljivo da su i Sarajevo opsjedali ali… ćevapi, bureci i pite hrabro su branili svoju gastronomsku autonomiju punih 10 godina, no pred brojno jačim neprijateljem morali su pokleknuti i priznati poraz. Pizza je 1982 osvojila i Sarajevo.
Zagrebačka pizzerija (i špageterija!) 4. Lovac u Dežmanovom prolazu, mala ispostava Dubravkinog puta, a pod patronatom ugostiteljskog giganta „Lotrščak“ bila je svojom pojavom u ranim sedamdesetim prošlog stoljeća pravi hram pizza. Na blagajni si platio pizzu kakvu si htio (mogućnosti: šunka ili špek, ili miješana, što znaci i šunka i špek), dobio si cedulju s brojem i onda čekao nestrpljivo, ko u Alan Fordu kad igraju tombolu, kada će teta u „borosanama“ uzviknuti tvoj broj. Pizza koju si dobio bila je čisti hedonizam. Mala, ne veća od pedlja namljackana nekim paradajzom, skurene površine, s polu-sirovim dnom i s maslinom koja je u sredini plivala u nekom ulju. Tijesto (bez preračunavanja levitacije, hidratacije i slične masturbacije) vjerojatno je bilo sličnije onom od nesretnika Esposita nego današnjem savršenstvu. Ali, tada si bio pravi trendseter jer si mogao reč dečkima: „Bil sam na pizzi“! I bio si kralj!
Sedamdesete i osamdesete prolaze i pizzerije niču jedna za drugom. Ne možeš više ni poloviti gdje je najbolja. Pizze su sve veće i veće, sve luksuznije i sve bolje. Pa senzacije: „pizza za van“, pa čak i dostava pizze. Današnjim je klincima vjerojatno teško zamisliti da je dostava bila senzacija. Bila je. Isto kao i Marlboro, Coca-Cola i Milka čokolade. To su bile senzacije!

Trendovi

Pizze godinama vladaju Zagrebom, manje više iste ili slične i eto ti nove napasti: 2004. godine pojavljuje se Karijola s nečim čisto novim: uskrsnulim rimskim modelom sličnom mlincu, koji je u Zagrebu vrlo dobro prihvaćen. Apsolutan hit i pravo trend mjesto postaje Karijola u Kranjčevićevoj. Tamo prvi put i vidim stroj za valjanje rimskog modela pizze i jednostavno uživam jedući pizzu. I nije me briga kakav je model, meni dobra. I nije me briga jesam li u trendu ili nisam…
I baš kad pomislih da je kraj lutanju pizza labirintima i da „nema dalje“, u kasnu zimu 2014. pojavljuje se jahač apokalipse Marin Vanjak te svog konja zvanog O´Hara sparkira na Malešnicu.
Marin je unio potpunu pomutnju u zagrebačku pizza-scenu. Unio je neke novitete koji su bili više ili manje dobro primljeni (da, zajebana je zagrebačka publika), ali se vidjelo da mu se ukazuje cilj: savršena originalna pizza napoletana!
Nakon vrludanja vamo-tamo u ljeto 2016. pada odluka: samo napoletane! Ni čut za rimski stil!
Marina možete voljeti ili mrziti, možete govoriti o njemu što hoćete: da je ovakav, onakav, ćelav, dlakav, ali jedno je sigurno: nakon neprospavanih noći i noći, prevaljenih kilometara, analiza i intervjua Marin i njegovi djelatnici uspjeli su napraviti savršeno tijesto za savršenu „vera pizza napoletana“. I opet se zagrebačka pizza scena podijelila: dio vjeran tankom tijestu i dalje obilaze Karijolu ili recimo Duksu, dok je O´Harina napoletana postala trend u Hrvata! (Btw, ja u O’Hari više ne jedem iz principa ali o tome drugom prilikom) 

Odluka o ukidanju rimskog stila je bila i glupa i hrabra u možda čak jednakim omjerima, Marin je ostao dosljedan sebi i izbacio vrhunski proizvod ali dio publike je zauvijek izgubljen. Povele su se emotivne rasprave, optužbe, pohvale i kritike prštale su sa svih strana do te mjere da više ne možete ostaviti recenziju na njihovoj Facebook stranici jer su stvari izmakle kontroli i prešle granicu dobrog ukusa. Dio atmosfere još uvijek postoji dokumentiran u postovima posjetitelja ali više ne možete javno vidjeti koliko zvjezdica su O’Hari dodjelili gosti.

No, jesu li gosti koji su se do tada kleli u O’Harinu romanu a onda prihvatili napoletanski stil, prihvatili isti zato što im je osobno zaista bolji ili zato što je O’Hara do tad već postala brend i počela diktirati trendove? Bilo bi zanimljivo vidjeti raspravu na tu temu (pod uvjetom da preobraćeni ljubitelji budu potpuno iskreni).

Koji mi je bio najbolji pokazatelj da je O’Hara trend?  Jedan divan primjer zbog kojeg i pišem ovaj cijeli tekst:
Stol do mene sjede dvije cure koje zajedno imaju kila otprilike ko ja. Vidiš na njima da im je samo zdrava hrana na pameti, a pizza… baš i ne. Jedna od njih naruči „capricciosu“. To je ona pizza sa srcem artičoke, koja je i glavna fora zašto se ta pizza naručuje. Gledam ja njih, ne znaš ko koga jede: one pizzu ili pizza njih! I na kraju što se dogodi? Ona sa „capriccosom“ ostavi rub i na stranu stavi ono divno, nježno srce artičoke. Ja gledam i ne vjerujem… Opale selfie, plate i odu. I što reči nego da su bile u OHari samo zbog selfija i zato da mogu svima (in real time) reči: „Bile smo u O´Hari“! Ko ja pred 40 godina: „Bil sam na pizzi“!
U O´Hari ne možeš dobiti mjesto, uvijek su puni. Koliko će to trajati? Dok se ne pojavi neki novi trend. Ali do onda će se profilirati pravi ljubitelji prave napoletane i postati stalni gosti. Isto kao što su se profilirale pizzerije rimskoga tipa. A oni koji samo žele biti u trendu potražit će novi hram obožavanja...
A naš jahač apokalipse? Osedlao je svog O
Haru i odjurio na istok. Bugarima će „prodati“ ono sto je trend: otvara se podružnica u bugarskoj metropoli. Kako će Bugari prihvatiti jednu potpunu novotariju vidjet ćemo.
Ili kako bi Marin rekao:
Stay tuned…

Oglasi

Volite li hamburger iz kojeg curi krv? Ne? Niste u trendu!

Trendovi u Hrvata 2. dio

Vjerojatno ne bih ni pisao ovaj tekst da nemam 3 svjedoka događajima u lokalu.
Dakle… nakon velike medijske popraćenosti, fenomenalnih recenzija, nakon samo desetak dana od otvorenja, nakon što ga Kult Plave Kamenice spominje čak dva puta u kraćem vremenu kao senzaciju, uputih se (s pojačanjem) upoznati i to gastronomsko čudo.
Preko FB- stranice sam poslao upit za rezervaciju i uključio štopericu. Ugodno sam se iznenadio profesionalnošću jer je odgovor stigao nakon nepunih 7 minuta. Ljubazno mi je objašnjeno da rezervacije ne postoje. Ok, idemo na neviđeno pa ako nema mjesta imamo i plan „B“. Srećom, odlučismo se za nešto raniju večeru (18:30) te je za prvim stolom lijevo bilo još mjesta. A i gost koji je upravo bio na odlasku ljubazno nam je ponudio mjesto za svojim stolom. U kratkom razgovoru saznajemo da je već 3 puta bio ovdje (od otvorenja je prošlo tek desetak dana) i da je jako zadovoljan. Hamburgeri su ok, dočim su, po njegovu mišljenju, tacosi preskupi. Odlično! Sad već imamo i savjete „inside-ra“, veselimo se večeri.

Unutrašnjost lokala je pomalo kaotična, mijenjaju se različiti stilovi i svi mogući materijali. Pa tako možemo nači staklo u boji, metal, drvo, zid od umjetne cigle pa i plavo-bijele ukrasne keramičke pločice koje bi valjda trebale odavati meksički štih. Kao što rekoh, po mom ukusu malo previše svega i svačega (kasnije čemo od osoblja saznati da su ukusi različiti) ali to me nije smetalo koliko su me smetala ulazna vrata koja se nisu dala zatvoriti, već su nakon svakog ulaska i izlaska ostala otvorena. Nisam toliko osjetljiv na propuh ali, jednostavno je neugodno kad ti nešto stalno puše po leđima. Stalno… jer stvarno je gužva i svako malo netko ulazi i izlazi.
Osobno ne volim ni kada me stalno netko nagurava laktovima kad jedem, a ne volim ni situaciju kad jednim pogledom mogu obuhvatiti sve goste kako žvaču. Atmosfera je slična atmosferi ZET-ovom tramvaju oko 5 popodne, s razlikom da ovdje, osim hrane još i udišeš i hrpu parfema istovremeno.

Iako se nazivaju „restoranom“, s restoranom to nema nikakve veze, osim sto ljudi jedu. Osjećam da sam na pravom „trendy“ mjestu u Hrvata. Dolazi konobarica, ne pretjerano zainteresirana, za početak naručujemo 4 hamburgera, koji ubrzo i dolaze, servirani u simpatičnim „škafetinima“. I tu počinje gastronomska katastrofa dostojna „Titanica“.
Pecivo je „brioche“, sladunjavo. Znam, znam… to je američki stil, no meni uz pljeskavicu više paše neko slano, „muškog okusa“, nego ovo slatko (ovo je čak bilo i preslatko za „brioche“ pojmove) koje je primjerenije za pojesti ga s pekmezom od marelica. Ili jagoda! Mozzarella (koja je zaista dimljena), u debljini papira, kompletno bez okusa, (osim na dim) i rastezljiva ko guma, čini se da egzistira u tom hamburgeru samo zato što je na popisu sastojaka. Ostali sastojci su bili u redu. Nikakva senzacija, a ni katastrofa. Prosjek…
No, kada zagrizoh u pljeskavicu, neki čudan okus u ustima. Pogledam… sirova! Ne vjerujem, pa idem stisnuti prstom, kad ono: još i curi neki krvavi sok iz nje! Nama to nije bilo jestivo. Gledam druge stolove, i drugi gledaju u svoje burgere i čudom se čude. Dolazi konobarica…
– je l’´sve u redu?
– nije
– zašto?
– zato što su pljeskavice kompletno sirove i čudne boje (pokazujem joj kako se cijedi ona krvava tekućina i smeđe sivu površinu)
– mi to tako serviramo, po tome smo poznati i naši gosti to znaju
– gospođo, ovo je toliko sirovo, da samo što još ne čujem ritam srca goveda kojeg ste samljeli. I kakvi „vaši gosti“? Pa imate otvoreno tek desetak dana. Jeste vi neki privatni klub, a mi smo ovdje zabunom?
– trebali ste reči da želite jače pečeno
– ne, nego ste nas vi trebali upozoriti da servirate sirovo (nikad nisam čuo da se gostu nudi mogućnost biranja)
– mi to tako pečemo u našem „egg-u“, na 50°

krvavi-hamburger
FOTO: Mrcina @Taco^s & Burger Barr #nofilter

 

Dragi moji… može li se proces termičke obrade hrane na 50° nazvati pečenjem? Podsjećam vas da je temperatura u sauni dvostruko veća! I kako uopće reguliraju temperaturu na 50° u „jajetu“? Dakle, ovdje je osoblje ludo (od sirovih ludih krava) ili neinformirano (od ignorancije). Kako god bilo, krvavi hamburgeri nisu prihvatljivi koliko god mi željeli biti u trendu.

Zašto je krvavi steak ok a krvavi hamburger ne?

Pisao sam već o dry age trendu, možda je trend sirovog hamburgera samo varijacija na temu, no zašto je krvavi steak ok a krvavi hamburger ipak ne?  Zato što se večina opasnih bakterija nalazi na vanjskoj strani mesa. Steak  zapečete izvana i tako ste ubili  bakterije spriječivši ih da uđu u unutrašnjost, kod hamburgera fino sve vanjske bakterije prilikom mljevenja pomiješate s unutarnjim djelovima mesa i ako ga prilikom pečenja ostavite sirovim iznutra, bakterije imaju tulum, prvo u središtu vašeg hamburgera, a zatim u središtu vašeg probavnog sustava.

Neka društva su toliko napredna da čak imaju pravilnike o pripremi mljevenog mesa, možete pročitati, a ako vam se ne da možda su dovoljne dvije riječi: Escherichia Coli.

U spomenutom baru ne da ne misle da je sirovo mljeveno meso opasno nego se i hvale njegovom sirovošću.

No, mi dajemo šansu i ostajemo jer želimo probati i tu senzaciju od tacosa o kojima svi pričaju danima (točnije 10 dana). Postoje 4 vrste, u porciji su tri tacosa. Nas je 4, eto još jedne nepremostive situacije:

-molimo vas tacose, ali dajte nam od svake vrste po jedan.
-ne može. može samo jedna vrsta
-a zašto ne može od svake vrste po jedan?
-zato što ne može
-u redu, ne razumijem, al eto… onda nam dajte 4 komada od jedne vrste (govedina)
-ne može
-zašto sad ne može?
-zato što ne mogu to naplatiti
-gospođo (čitaj: babetino): ovako, ukupnu cijenu podijelite s 3, pa dobijete cijenu jednog tacosa, pa onda pomnožite s 4 i eto obračuna!
-ne može, tako nije formirana blagajna
-pa formirajte
-nema gazde
-ok. nas je 4. onda nam zaračunajte 2 porcije al nam donesite 4 tacosa (ja već ispižđen od diskusije).

I dođu tacosi, okusa… neodređenog, ali definitivno preslani! Unutra neka masa od govedine…
Zadnji dijalog s babetinom:
-je l’` bar ovo bilo u redu?
-nije, bilo je preslano
-ukusi su različiti
-ukusi su različiti, ali to nema apsolutno nikakve veze ako je nešto debelo preslano, ali sad što je…tu je, molim vas račun…

Platismo 400,00 kuna i oslobodismo stol na koji su već čekali sljedeći gosti željni krvi. Moj im frend u prolasku dobaci: „zatražite jače pečeno“.

Tipičan primjer trendovskog lokala, uz naravno, vlasnikov nepogrešiv osjećaj za mentalitet zagrebačke populacije, začinjen s dobrim novinarskim vezama. Jer ako je ovo „čudo“ zaslužilo tako visoke ocjene i da bude na raznim top listama, ako ne prvi, onda u samom vrhu, dokazuje samo dvije stvari: da smo glup i povodljiv narod ili da nemamo blagog pojma o hrani. A još vjerojatnije da smo kombinacija jednog i drugog

Za sastav burgera: doslovno je pisalo Black Angus + Žumberačka junetina (kakva je to sorta goveda „Žumberačka“?… ko da napišeš: nastupaju Pamela Anderson + jedna mala iz susjedstva). S obzirom da su napisali Žumberačka s veliko Ž za pretpostaviti je da misle na ime sorte. Koliko je meni poznato takva sorta nije registrirana.

Bar, bistro ili bilo koje mjesto koje ima neprofesionalne konobare (jer ovo sigurno nije izučena ugostiteljska radnica), koji nude sirove pljeskavice (prema zakonu, u nekim državama EU zabranjeno je prodavanje proizvoda od mljevenog mesa, osim tatarskog, koje nije skroz pečeno) i koje ima čudnu ponudu, ne može biti referenca za taj tip ugostiteljstva. .

Ali kod nas može

Jer je u trendu…

O burgerima, tacosima, pizzama: o trendu

Trendovi u Hrvata 1. dio

Činjenica je da ugostiteljski objekti niču ko gljive nakon kiše. Ne prođe dan a da netko ne otvori ili ne najavi otvaranje kakve specijalne, najspecijalnije draškalice naših nepčano-jezikovih okusnih pupoljaka. No, u cijeloj nauci postoji jedan kljucni trenutak: badava ti sva gastronomska znanja svijeta ako u Hrvata ne znaš prepoznati „who is who“… „big chef“ kulinarstva. Ili kako bi rekli: „veliki poglavica kojega se bespogovorno sluša“. Jer On odlučuje što će pomodni Hrvati jesti. On gura guske u maglu…

Na primjer: sjećate li se… ne tako davno, meso goveda „Kobe“ odnosno „Wagyu“ ušli su u Hrvatsku na mala vrata i brzinom munje se proširili. Svaki restoran koji iole drži do svog imena nudio je steakove tog zaista perfektnog goveda. Kobe je nestao kao rukom odneseno a najnoviji trend je postala odležala govedina. I ponovno ista priča: OPG-i, krčme, restorani, seoska domaćinstva, konobe i zalogajnice, hamburgernice i pizzerije…svi ponosno upiru prstom tamo gdje piše „dry age“.
Od kojeg je goveda, koji je komad… to je manje važno. Važno je da „dry age“. A je l’ zbilja „dry age“ il je možda „wet age“? Ma nema veze! Koga to uopće zanima, važno je da se shera po društvenim mrežama i daje 5 minuta slave ponosnom vlasniku ugostiteljskog objekta jer  ljudi se kod njega chekiraju ko ludi postajući #nofilter fotke mesa.

I „dry age“ se još nekako drži u sedlu, kad eto ti novog trenda. Isti se naziva „black Angus“ (ne anus)! Black Angus je u Hrvata zamijenio slavno „Kobe“ govedo. Ime je jebačko a i Hrvati vole crno. Ali, koji je to zapravo „black Angus“? Je l’ irski Black Angus, argentinski Black Angus, urugvajski Black Angus, američki Black Angus? Ma nema veze…

No što je uopće „Black Angus“?

Black Angus je zapravo vrsta irskog brzorastućeg goveda, prvi put uzgojenog u Škotskoj sedamdesetih godina pretprošlog stoljeća. Zbog svog brzog rasta i rane spolne zrelosti dolazi do poremećaja strukture masnog dijela u mesu, te je ta vrsta goveda ubrzo postala manje vrijedna (osim u Americi, ali tamo i tako sve prolazi) i sve više napuštana. No, meso koje je dobiveno križanjem s drugim pasminama daje vrlo dobar okus. Prema onome što sam vidio u hrvatskim prodavaonicama, u prodaji je nekrižani „Black Angus“.

U novootvorenom Tacos & Burger Baru u Jurišićevoj čak nude burger od (kako piše):
BLACK ANGUS + ŽUMBERAČKA JUNETINA (Moj osvrt na posjetu dotičnom baru slijedi kad se oporavim od neviđene razine neprofesionalizma doživljene u novom must mjestu za Zagrebčane a i šire)
Kakva je to pasmina „žumberačka junetina“. Koliko se ja razumijem u meso, takva pasmina ne postoji. Ovo je tipičan primjer sljubljivanja trend + domoljublje. Našim trendseterima predivno. Zašto ne bi znao koja je vrsta mesa pomiješana s „black angusom“? Ma nema veze… sa Žumberka je. Zamislite… otpelaš pajceka na Palagružu tam ga držiš neko vrijeme i prodaješ „pravu palagrušku svinjetinu“!

Ili recimo, pajceke u komiškoj uvali koja se službeno zove Pizdica. Rastrančiraš ga i onda prodaješ „originalne kare iz Pizdice“!

I uopće ne znam zbog čega svugdje piše „svinjski kare“? Koliko ja znam, kara je muškog roda. Dakle, svinjska kara ili svinjske kare!

Ako si na Instagramu, znači da postojiš, ako objavljuješ hranu znači da si gastronom

S obzirom na to da na demokratskoj pozornici svatko ima pravo nastupa, bez obzira na rasnu, vjersku ili seksualnu orijentaciju, bez obzira na inteligenciju, internet nam daje mogućnost čitanja razno-raznih pizdarija. Naišao sam na nešto što apsolutno želim podijeliti s vama. Na Instagramu pod lozinkom branka.kulaš.3. To je vjerojatno „nick-name“ jer ne vjerujem da bi netko objavio svoje pravo ime i prezime za genocid koji objavljuje. Ista je, naime, umiješala majonezu u ni više ni manje nego brujet (brodet)! I to ne bilo koju nego baš „Zvijezda“ majonezu! Može li mi netko objasniti svrhu stavljanja majoneze u brujet (ili bilo koji sos)? Ajd na stranu to što fotografija uopće ne liči na brujet, jer te tri krepane ribetine posute s peršinom i tri žute biljarske kugle položene u neku crvenu žabokrečinu liče na užas… ali majoneza? Pa kud baš majoneza…

I šećer na kraju: naravno da je marketing tvornice „Zvijezda“ oduševljeno lajkao fotku uz zaključak da okus nije razočarao. Divan marketing „Zvezdaša“, koji nam poručuje otprilike: „Zvijezda“ majoneza će Vas razočarati u svakom pogledu, no ako je stavite u brujet (grah, gulaš itd…) sigurno neće! Našu majonezu upotrebljavajte isključivo i samo, kao nezamjenjiv dodatak za kuhanje brujeta.

I eto novog trenda u Hrvata: brujet s majonezom!

 Dalmatinci, spavate li mirno?

brudet

 

 

Računajte na nas

“Ne spominjem prošlost i bitke daleke,
jer rođen sam tek posle njih.

Al’ život pred nama
još bitaka skriva
i preti nam,
preti o duboki vir.
Ja znam da nas čeka
još sto ofanziva
jer moramo čuvati mir.
Računajte na nas.”

jna-mrcina-blog
Fotka: privatna arhiva

Pred više od godinu dana kontaktirala me je jedna poznata novinarka. Razgovarali smo o par tema, u ono vrijeme vrlo vrućih, npr: zašto je Tihomir „Građevina“ Orešković uopće došao u Hrvatsku za premijera, pa ovo, pa ono… U jednom sam joj trenutku rekao da na Balkanu čujem potiho zveckanje oružjem. Na to se ista nasmijala i zaključila da je Balkan već dosta istraumatiziran ratovima i da nekih borbi sigurno biti neće.

I zapravo, od kuda krenuti…

SIRIJA I RUSI

Pada li nekom na pamet razlog Putinove zainteresiranosti Sirijom? Ne? Evo recimo jednog scenarija: Putin se dogovori, pomogne (još) aktualnoj vladi u Siriji da spička pobunjenike i uparkira svoju flotu u Siriju. Ups… pa što ja to pišem? Zapravo već i paradiraju po sirijskom priobalju, još od listopada prošle godine. Ma jel’ ja to vidim ruski nosač aviona „Admiral Kuznjecov“? Eto već i ruskih manevara po Sredozemlju…
I što to ima s nama? Eto, recimo, tovariš Kuznjecov odluci krenuti u malu plovidbu, pa tako lijepo mic po mic, prođe Otrantska vrata i malo po malo dođe do Crne Gore. I onda se lijepo uparkira u crnogorsko primorje s cijelom flotom i pedesetak aviona. I eto Rusa u srcu NATO-a. Kako je to moguće?  Vrlo lako! Postoje međunarodne vode i tu se lijepo voza tko hoće. Tako su, recimo 5 kineskih ratnih brodova veselo plovili međunarodnim vodama Beringova mora kada je Obama posjetio Aljasku u rujnu 2015. godine. Isto tako se i Rusi mogu špancirat po Jadranu a NATO-vci koji su načičkani po cijeloj Siciliji im mogu samo mahati. Toliko o Rusima i Siriji… Ah, zaboravih: pred gotovo dvije godine jedan je ruski avion preletio u niskom letu preko jednog američkog razarača. Fućkaš to što je došao „niotkuda“ (nije primijećen na radaru), nego je fora da je sva elektronika na razaraču bila pola sata izvan funkcije.

HRVATI I PODMORNICE

Bivši ministar obrane Kotromanović (onaj koji u japankama vrši smotru aviona) izjavljuje da će se Hrvatska oboružati ni više ni manje nego podmornicama koje će imati obrambenu funkciju! Ja nikad nisam čuo da su podmornice obrambeno sredstvo, već ofenzivno ili špijunsko. Dakle, kako Kotromanović navodi, podmornice će bit uparkirane u otočkim kanalima i tako čekati u zasjedi mrskog nam neprijatelja. Dapače, u prvoj fazi ćemo kupiti rabljene podmornice a u sljedećoj ćemo ih sami i proizvoditi. Neš ti nauke proizvest podmornicu. Hrvat sve može. Samo ako hoće. I ako zna…

HRVATI I HAUBICE

Njemačke samohodne oklopne haubice, oznake PzH2000 predstavljene su kao najmoćnije hrvatsko oružje. Kao prvo, rijetko tko i zna sto je razlika između oklopne haubice i tenka, zar ne? E sad na stranu sve, naručeno je 12 haubica, a evo najzanimljivijeg: cijena jedne haubice iznosi 1.000.000,00 Eura, cijena prilagodbe za nas iznosi još 2.400.000,00 Eura po jednoj jedinoj haubici. U tu cijenu ulazi, kako saznajem iz MORH-a, i „bojenje i izmjena natpisa“! To bojanje nam najbolje ide, tuneli, haubice, itd…itd….

Najbolje od najboljeg: nigdje ne postoji podatak koliko je projektila dosad ispaljeno iz cijevi naručenih haubica. Jer, cijev ima rok trajanja, ovisan o broju projektila. Kako se najveći dio cijene haubice odnosi na cijev, sama je haubica za šrot ako joj je cijev već „pri kraju“.

U međuvremenu smo za „onu“ vojnu paradu dobili dvije haubice, doslovno za paradiranje. Još smo i sami platili prijevoz iz Njemačke do Hrvatske, paradirali na paradi, pa ih vratili natrag. Nisam siguran, al mislim da nas je samo to haubničko paradiranje koštalo oko 80.000,00 Eura.

U međuvremenu, nema haubica jer je isporuka „po uplati“. A zna se koliko su Hrvati teški na plaćanju. A brzi na jeziku.

MiG 21 vs. MiG 29

Izrugujemo se Srbima sto su dobili/kupili avione MiG 29. Mi se smijemo!? Mi! Mi, koji imamo MiG 21! Za neupućene, 21 je tridesetak godina stariji model od 29. Mi, kojima „migavci“ padaju s neba ko kruške, mi koji uopće ne znamo od kojih su nam dijelova sastavljeni avioni! Al glavno da se rugamo. Mi koje su preveslali… sad o toj aferi šutimo, tema zaključena, al drugima se rugamo. Čitam u hrvatskim medijima komentare o tome kako se Srbi preplatili svoje MiG-ove. Hahaha. Kakva je ono, uopće situacija s pilotima?

MORH vs. MRAP

Pred gotovo dvije godine Amerika nam je „poklonila“ 220 (slovima dvijestotine i dvadeset) rasklimanih borbenih vozila. Prema procjeni vrijednosti, MORH je uplatio u državno proračun 12.500.000,00 kn. Pravilno i po zakonu. PDV se mora platiti i na poklonjenu robu. Pa i za sredstva koja će služiti za obranu samostalne i suverene Hrvatske na čelu s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Uz malo matematike i znanja postotaka ispada da je svako vojno vozilo procijenjeno na 227.272,00 kn. Dakle, zanima me kako i tko je to procijenio. Vjerojatno neki naši stručnjaci koji takvo vozilo nikad nisu ni vidjeli. Ej, al zamislite samo koliko je ubojito borbeno vozilo koje vrijedi otprilike ko Škoda Octavia! I odmah 220 komada. Pa gdje će ta vozila voziti? Ne bojte se, neće nikuda, jer propadaju na skladištu u Jankomiru. MORH naime nema love da naoruža ta vozila. Ma što naoruža… nemaju love ni da ih prebojaju u zelenu boju i stave oznake. Opet fali boje. Kao i za haubice. Boja se posušila u tunelima Dalmatine…

Haubice, vojna vozila, stare podmornice… izgleda da je Hrvatska postala odlagalište za NATO vojni otpad.

HRM vs. RIS

Pred nekoliko je godina HRM naručila (od tvornice RIS-MARINE) veći broj gumenjaka za svoje potrebe. Iako je jedan od ponuđača nudio brodove s NATO certifikatom, mornarica se odlučila na potpuno neadekvatne i kvalitetom loše RIS-ove gumenjake. Vecina ih nikad nije zaplovila i trune u skladištu, dok i onih par koji plove…ajme majko, više su na servisu nego u plovidbi.

HRVATI vs. VOJNI ROK

Kako bi mogli opsluživati ovo smrtonosno gore navedeno oružje, uskrsnuo je prijedlog da se uvede obavezni vojni rok od čitavih mjesec dana. Možemo samo zamislit koliko bi se klinaca izvuklo s raznim zdravstvenim poteškoćama. Čak i potvrdama o psihičkim poteškoćama, samo da se ne „služi narodu“.

jna-mrcina-1-blog
Fotka: privatna arhiva

Ja sam služio sredinom osamdesetih. Zanimljivo je koliko je djece (uglavnom od roditelja liječnika) bilo oslobođeno služenja vojnog roka zbog zdravstvenih poteškoća. Dosta njih su kasnije bili vrhunski sportaši pa i nastupali za reprezentacije. Dakle, mene su kao politički nepodobnog suknuli za vozača „dajca“ a poslije u brdsku pješadiju u Bohinjsku Belu. I to sa završenim fakultetom. No o tom jednom drugom prilikom.

Dakle, tada sam shvatio smisao vojske. Tamo ti rade razne pizdarije i podvale, pa te onda promatraju da vide koliki ti je prag tolerancije. U slučaju rata oni problematični idu u prve bojne redove a oni s malo soli u glavi ostaju u pozadini. S obukom od mjesec dana (koji bi to uopće rod trebao biti?), možeš samo u prve bojne redove. I to za nekog drugog, na nekom tuđem ratištu. Jer, iako se danas ratovi sve više vode „pritiskom na gumb“, bespilotnim letjelicama i sličnim, svejedno netko treba plaziti i po zemlji. Najbolje onaj s mjesec dana obuke. I s M-48 u ruci. Ta me doktrina neobično podsjeća na albansku strategiju prije pedesetak godina kada je Enver Hoqa dao izgraditi za svaku albansku obitelj po jedan bunker iz kojeg će glava obitelji iz puške pucati po avionima koji će po njima bacati bombe. Aha… Albanija… Tamo se vojni rok nekad služio 3 godine. Ako si imao brata koji je bio nesposoban, onda i za njega još tri.

I…dragi moji… je l’ se i vi smijete kao i ona teta-novinarka s početka priče…

Burek je bureku pita

Usuđujem se pobijati tvrdnju da je „burek samo od mesa“ a da su sve ostalo „pite“

 

burek-mrcina-blog
Fotka: Kraljice 

Krenimo redom.

Narodna je legenda da je burek samo od mesa a sve ostalo su pite. Ovo „sve ostalo“ je naročito rastezljiv pojam.  A tvrdnja baš i nije točna, bolje rečeno, vrlo je netočna.

Ispitivanje sam vršio na multietničkom uzorku sastavljenom od Bosanaca, Kosovara, Hrvata iz Bosne, Albanaca iz Albanije, Albanaca iz Makedonije, Grka i Turaka te došao do vrlo zanimljivih rezultata.

Što je burek, što je štrudl, a što  pita…

Prvo, moramo zaključiti da je sama riječ burek (orig. börek) došla s Turcima, a označava (pazi sad!) vrstu tijesta koje je kod nas poznato kao vučeno tijesto, jufke ili kore za štrudl. Samo ime dolazi od turske rijeci „bur“ sto znači savijanje. I eto nam savijače! Oblik gotovog proizvoda je uvijek u obliku sfrkane zmije.

Dakle, u startu pobijam tvrdnju da je „burek samo od mesa“ a da su sve ostalo „pite“. No, kako kod nas (regija SFRJ) uvijek netko mora biti pametniji od originala, eto neki se pametnjaković  dosjetio i uveo taj vrlo poznati postulat, koji se proširio regijom. Pa tako, tisuću puta ponovljena izmišljotina postane istinitom. No, stariji će se Zagrepčani sjetiti da se nekad govorilo: burek od mesa, burek od sira i burek od jabuka, jer je to bila jedina ponuda bureka u nas. Višnje, krumpiri, špinat, Nutelle i razna druga čuda došli su kasnije. Taj starinski burek bio je vruć, hrskav i izuzetno mastan. Ako ste ga uzimali „za van“ dobili ste ga zamotanog u komad papira, (iz kojega je obično iskliznuo) dok je u buregdžijskim radnjama bio  serviran u plastičnom tanjuru uz obavezan jogurt.

Kad već spomenuh „štrudl“ odnosno hrvatski savijaču, valja spomenuti da su za originalni austrijski Apfelstrudel zaslužni također Turci koji su ga uz mnoge druge delicije donijeli pod zidine Beča prilikom svojih osvajanja. Dakle, Apfelstrudel je ništa drugo nego burek od jabuka, doduše s moderniziranim sastojcima i rolan malo drugačije, odnosno deblje.

Burek Pitu Guli

E sad dolazimo do najškakljivije teme a to su pite. Moram odmah napomenuti da je naziv „pita“ regionalno varijabilan.

Od Bosne pa do Arabije postoje u svim mogućim oblicima i okusima. No, što se više od zapada udaljujemo na istok, „pita“ postaje sve deblja i deblja dobivajući različite dodatke. Od Grčke pa dalje na istok eto i kvasca u piti!

Albanci rade pitu kod kuće i obično je četverouglastog oblika, kao i „tepsija“ u kojoj se peče. Stavlja se sloj tijesta pa sloj „file“ koja sastavno odgovara onom u burecima. I tako se slaže sloj po sloj.

U Grčkoj i dalje prema istoku je pita zapravo vrsta pogače s kvascem  koja se jede kao prilog gotovo svakom jelu.

Totalni pita-kaos nastaje negdje na Bliskom istoku gdje se sudaraju izraelske, odnosno palestinske pite s grčkim modelom. Na tom „trusnom području“ doslovno svaka kuća ima neku svoju podvarijantu.

No pita-mistery se proširuje prema zapadu. I tu se pojavljuju pite, ali kompletno u drugom obliku. Naime, rade se od prhkog tijesta i sukladno tome su uvijek slatke. Pita od jabuka, pita od oraha, pita od višanja…

Situacija se ponovno mijenja dolaskom na Otok, gdje pita (pie) postoji u svim mogućim varijantama slatkog, slanog, kiselog, ljutog… No, kako Englezi od pamtivijeka moraju biti nešto posebno, tamo se u nekim oblicima pite, tijesto radi od – krumpira.

 

Kako god okrenuli, burek (od mesa) ima kultni status u Sarajevu. Možda čak i jači od ćevapa. No ipak, na jedan su dan Sarajlije priznali da im je nešto ipak milije od bureka. Naime, kada je na Olimpijskim igrama u Sarajevu, 15. veljače 1984. godine, Jure Franko, osvojivši srebrnu medalju u veleslalomu doveo cijelu naciju u ekstazu, po Sarajevu su osvanuli natpisi: „Volimo Jureka vise od bureka“!

Jednom prilikom (ili kako bi Bosanci rekli „jedne prilike“) kada se povela diskusija burek-pita, pita-burek, upitah jednog Sarajliju,  kako zovu kad se napravi pita od prhkog tijesta, a ne vučenog, s jabukama… Odgovor je stvarno bio originalan:

„Od jabuka može biti samo pita. Sve ostalo ima zajedničko ime: kolač od jabuka!“

E sad, jebo ga ti…

 

Ako ste ogladnili nakon čitanja teksta, znači da je cilj postignut. Ukoliko se želite počastiti s pravim, najpravijim burekom (u obliku sfrkane zmije) preporučam jedine i neponovljive Kraljice.  (Zagreb, Koturaška) I znajte: radi se samo po narudžbi, specijalno za vas. Vaše je samo da kažete meso, krumpir, sir ili špinat. I zapamtite: ako kažete šifru “Mrcina”, sigurno će fila biti malo bogatija!

 

pitu-guli_mrcina_blog
Pitu Guli

P.S. skoro zaboravih: Makedonski revolucionar Pitu Guli (1865, Kruševo – 1903., Kruševo, Makedonija) nema nikakve veze s gore opisanim pitama, štrudlima ili burecima!

Infuzija ili crni trubači?

Što izabrati za Valentinovo, pitanje je sad!

 

9250811463_5eeb72f820_b
Unesi opis

 

Dakle… simptomatično je da nam gastro-hramovi niču ko gljive ludare poslije kiše. Navodno je i to jedan od pokazatelja krize, jer stručnjaci kažu: „u krizi ljudi postaju depresivni, ne vide smisao štednje (jer će ionako vrag sve odnijeti) pa depresiju pokušavaju razbiti hranom“. Hranom i povećanom količinom alkohola, jer kako znamo, alkohol sve liječi.

No dobro, svoj pošteno ukraden novac možete, kao sto rekoh, potrošiti u šarolikoj gastronomskoj ponudi. Gastro-chefovi polako dostižu popularnost nogometaša. Mijenjaju lokale, ko u prijelaznom roku, neki otvaraju vlastite. Blještavilo i luksuz do kud oko doseže. Tu su i prve Michelinove zvijezde i preporuke. Neke su malo šepave, neke čudne ali važno je da je Michelin ušao u Hrvatsku.

Neću puno palamuditi o Michelinu u Hrvatskoj jer je ta tema već istrančirana na svim mogućim portalima i javnosti, i jer mi je tema nešto drugo, no želim ipak napisati kakve su zapravo razlike u svezi Michelina.

Iskustvo prvo:
Iako postoji jako puno restorana koji nemaju „zvjezdicu“ a hrana im je bolja nego u onima ovjenčanim slavom, definitivno sam najbolje jeo (i osjećao se) u restoranu „Enoteca“ u Barceloni. Tada je imao jednu a u međuvremenu je dobio još jednu Michelinovu zvjezdicu. Da… čak ni ja nisam mogao naći ni najmanju zamjerku. Hrana savršena, savršeno dizajnirana, divan interijer. Osoblje s pravim osjećajem odnosa „biti uvijek tu – a ne smetati“. Znate onaj savršen osjećaj kad vam osoblje čita misli i zna što želite.

Iskustvo drugo:
dokaz da ne mora sve biti na savršeno ušminkanom nivou za dobivanje „zvjezdica“ je berlinski lokal Bandol Sur Mer. Taj show vrijedi doživjeti! Kao prvo, tri puta sam prošao pokraj njega jer uopće nisam skužio da bi ta „pečenjarnica“ bila nešto u što bi Michelin pogurnuo svoj nos. Sljedeće, pri ulasku…konobar samo što me nije pitao: koji k… sad ti radiš ovdje… cijela atmosfera kao iz alanfordovske cvjećarnice. Televizori iznad ulaza kao da sam u kladionici, mala kuhinjica u sklopu prostora za jelo, rajngle i tave vise na sve strane, zidovi ispisani kredom, stolovi bez stolnjaka i podmetača, one jeftine čaše iz Ikee. svaki tanjur različit, Hip-hop mjuza, a osoblje kuha i poslužuje u ritmu mjuze… Gledaš kako ti kuhaju naručeno. I ne vjeruješ…
Jebote… pravo mjesto za mene. Hrana vuče na francusku ! Obožavam francusku kuhinju. Al kad je stiglo i kad sam kušao (bili neki morski specijaliteti) kao da sam zagrizao u more! Nevjerojatno! Pa sam još naručio nešto od vepra. Opet nevjerojatan osjećaj-kao da hodaš po šumi. Ma, ja bih mu dao i pet zvjezdica, časna riječ! I sad, ono što vas sve, vjerojatno zanima, a to je cijena: menu je 76.- Eura. Uz prateća vina, ova večera u više slijedova za dvoje, ispala je 230.- Eura, uključujući i 20% napojnicu.

 
Zbog čega odlazimo u pizzerije, pečenjarnice, restorane, bistroe?

 
Neki zato što im se ne da/ne znaju kuhati. Neki drugi zato što je to u tom trenutku „in“, tj. da budu viđeni (i o tom ću jednom pisati, o da…). Ja odlazim iz dva možda suprotna razloga: prvi je znatiželja- dolazim s velikim uzbuđenjem upoznavanja novoga. Drugi je razlog, želja – zaželio sam se nekog okusa koji mi je već znan.

No, nekako mi se čini da se stvari mijenjaju, jer više nit znam sto se nudi a nit kako će izgledati to sto sam naručio. Povod za ovaj tekst (ajd, falabogu napokon sam došao do teme zbog čega sam i počeo pisati) je ponuda za Valentinovo koju je Kult Plave Kamenice prenio. Meni je Valentinovo, otprilike značajno kao i Tarantinovo, Majmunovo, ili vlastiti imendan. No, možemo reči da su naši ugostitelji bili maštoviti. Čitajući ta kulinarska umijeća ja ne znam hoću li objedovati u restoranu ili bolnici, ludnici, ili nekoj drugoj ustanovi s rešetkama:

„Taglioni od nojeva jaja, golub, crni tartuf“
Ajde sad, apsolutno mi je jasno da je u Hrvata postao standard nojeva jaja. Ni kokošja ni gusja ni prepeličja, nego udri odmah po noju. Al kakav je sad tu golub? U kakvom je on agregatnom stanju? Je l’ golub ptica, il golub riba? Je l’ još leti…?

“Rižoto od škampa i kozica s dehidriranom ciklom i ikrom od pastrve u kori od drveta”
Ovdje mi se početak izuzetno dopao, no kako je rečenica išla kraju, tako je padalo i moje oduševljenje, pa sam razmišljao o smislu serviranja ikre u kori od drveta. Što bi ta pastrva (ili kako ju KPK naziva . „pastrmka“) trebala imati na umu da ikru odlaže u drvetu. Pa nije riba vjeverica…

“Bečki tartar”
Ovo si ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti…

“Repovi kvarnerskih škampa, crna zemlja aromatizirana kaduljom, gnudi od paške ovčje skute”
Ajde, i ovdje je početak dobar, al kad pročitah „crna zemlja“, odmah se sjetih filma „Maratonci trče počasni krug“ i scene na groblju…

“Kapesante, repići škampa i kozica , prnjavice sa spužvom od blitve pod morskom pjenom”
Ovo sa spužvom mi je baš zanimljivo, odmah si zamišljam kako ronim, iznad mene je morska pjena a ispod odjednom ugledam spužvu od blitve. Repovi škampa i koza mi ipak nisu došli u misli.

“Confit od lignji, pjena od rakova, spužva od palente”
Evo još jednom pjena + spužva. Očito se dobro sljubljuju i totalno su u trendu.

“Knedle od kruha, panceta, slatki krumpir, crni trubači”
I ovdje me početak oduševio, al na kraju kad vidjeh da ću jesti crnce koji još i trube, nekako mi se nije dalo… (množina imena gljiva na koje se vjerojatno misli je „trubače“ a ne „trubači“)

“Pašteta od pačjih jetara, infuzija od đumbira i šljiva, crumble od pecan oraha”
Iako znamo sto označava infuziju u gastronomiji, nejasno mi je kako se infuziraju đumbir i šljiva. Možda bi trebalo pisati „fuzija“? No nema veze, previše me podsjeća na miris bolnice.

 

Kako bilo da bilo, uživajte. Kao sto vidite mašta je bezgranična. I da, ne slušajte mene, nego se lijepo provedite na dan zaljubljenih. Pa makar i ljubili sami sebe.

 

 

O božićnim kolačićima i neviđenom receptu

Adventno je doba za mene, kao klinca, bilo dosta uzbudljivo. Između ostalog i zbog kolačića koje je mama vrijedno radila. I buraz i ja smo obožavali božićne kolačiće. Obavezno su morali biti s čokoladom. I tako je mama radila dvije vrste. One dosadne vanili kiflice i „linzer-augen“ koje su se s vremenom osušile da se pekmez pretvorio u ljepljivu želatinoznu masu. Naravno, i jedni i drugi su bili bez čokolade, jer je takve kolačiće volio tata! No kako u stisci vrag i muhe zdere, jeo sam ja i to što je bilo u ponudi. Bolje rečeno – krao. Mama je poludjela kad je vidjela kojom brzinom potajno nestaju, pa ih je počela skrivati u ormar. Negdje između ručnika i gaća spokojni su čekali da budu servirani i pojedeni na sam Badnjak. No, ja sam provalio i među gaće i ručnike i napravio dar-mar. Tako da sam uobičajeno otvaranje poklona na sam Badnjak dočekao malo plav i u suzama od roditeljskog devetanja. O ne, to nisu bile suze radosnice! Tata je urlikao jer je ostao bez kiflica, a mama proklinjala zlu sudbinu koja me donijela na svijet i uništila svu njenu predbožićnu muku. No, ja sam kršćanski skrušeno podnio zasluženu kaznu i nisam se kajao nego se već veselio istom scenariju sljedeće godine.

mrcina-blog-kolaci

Dakle, povijest božićnih kolaca seže u srednji vijek i to u samostane. Prvi su se božićni kolači pravili baš u germanskim samostanima u slavlje rođenja Isusovog. Trebamo spomenuti da je u to vrijeme “slatko” bilo vrhunac luksuza, obzirom da je do sastojaka bilo jako teško doci. Benediktinski se red smatra začetnikom. Zanimljivo je, da su se recepti mijenjali kako su se novi začini pojavljivali u Europi. Jednostavno se trpalo sve moguće samo da bi se pokazalo bogatstvo i raskoš. Otuda i muškatni orah, ili recimo “paprenjaci”. Jer, da ga jebeš, papar ne paše u kolače. No zanimljivo je kako su se takvi “pomaknuti” božićni kolači održali kroz stoljeća. Dapače, u zadnje je vrijeme običaj da se u slatko stavlja i chilli papričica, naravno u malim količinama koja kao i papar pojačava okus. Još jedan od važnih sastojaka božićnih kolača, i to kroz stoljeća, je med. Uostalom, tako su i nastali medenjaci, koji su također specifični za predbožićno vrijeme. Kao sto znamo, božićni su kolači trebali “izdržati” cijeli advent i nestajati polako, tako da su upotrebljavana sredstva koja ih „održavaju“ duže vrijeme.

Iako malo poznat ali najvažnija božićna slastica je “Božji kruh” odnosno, kako se u njemačkom govornom području naziva “Stollen”. Nastao u Dresdenu. Postoji originalni recept za Dresdner Stollen, koji se stoljećima nije mijenjao. Radi se od teškog tijesta s kvascem i posipan je s ogromnom količinom šećera. Meni jednostavno nejestiv. Večina božićnih kolačića koja se nalaze na našim stolovima su germansko-austrijskog porijekla. Za kraj možemo reči da osim sto imaju vrlo dugu tradiciju, božićni su se kolačići pojavili u prodaji i na prvom oficijelno registriranom adventnom sajmu 1310. godine u Münchenu.

befunky-collage

Bilo bi nepravedno a da u ovom kratkom tekstu ne spomenemo i glavnu talijansku poslasticu: Panettone! Čista suprotnost već spomenutog „Stollen-a.“ Rahlo i prefino tijesto koje divno paše u zimskim mjesecima uz kavu, čaj ili druge tople napitke. Ja obožavam Panettone, al ga ne kupujem iz jednostavnog razloga što ne mogu stati prije nego što ga smažem u komadu. Na talijanskim stolovima ponovno uskrsne pred sam Uskrs ali Panettone je definitivno predbožićna poslastica.

No, postoji jedna slastica koju radim u zimskim mjesecima. Radi se o napolitankama i receptu starom stotinjak godina i koji je toliko savršen da ga nisam pokušao ni malo frizirati. Napolitanke radim svake godine za prijatelje, obitelj i za sve koji požele. Stvarno svi kažu da je to vrh vrhova za nepčane pupoljke koje reagiraju na slatko. Uživam poklanjati te napolitanke i gledati kako se ljudi tope od sreće. Zbog tih je napolitanki dolazilo i u nasilja u obiteljima jer se članovi nisu mogli podijeliti.

Recept:

Iznimno ovaj put recept nećete dobiti jer ga nije dobio nitko. Jednostavno želim imati monopol na taj predivan okus. Kad odem s ovoga svijeta i recept će sa mnom.                       Pamtite me po napolitankama mojim…

Fotke napolitanki također su pojedene pa mi morate vjerovati na riječ (pojeo ih je napolitanski mastif).

napolitanski-mastif

Adventske bedastoće 2. dio

Razgovaram tako s vlasnikom jednog ugostiteljskog objekta na božićnom sajmu u Zagrebu… Kaže on:

“ovakvu ludnicu još nisam vidio, ljudi navalili na kobasice ko da kobasicu u životu vidjeli nisu. Čast izuzecima ali prodaje se najveće smeće. Ljudi kupuju ko da im je „posljednja večera“. A tek kuhano vino… neka koncentrirana pa razrjeđena kemija, i za to sve plaćaju prava mala bogatstva, pa otkrili germknödln i o njima rade doktorate ko da su najveći stručnjaci austrijske kuhinje! Jebate, s budalom je stvarno čast trgovat…“

No, kao što već jednom rekoh, smisao božićnog sajma (u normalnom svijetu) je da u zimi lokalni obrtnici malo „podebljaju“ budžet prodajući sitnice koje će si ljudi poklanjati na Badnjak. Ili možda na sam Božić. Tu se još vode diskusije – kad je onaj pravi trenutak za darovanje: Badnjak u predvečerje ili nakon što su se svi prežderali bakalara na 101 način. Ili možda na sam Božić ujutro?

Sljedeća je diskusija tko uopće nosi darove? Neki tvrde: Isus! To mi baš nikako ne ide u glavu. Eto ga, tek se rodio u štalici uz Mariju, Josipa, ovce, magarca i vola i odmah bi trebao nositi darove okolo po svijetu. Iako i tu postoji dilema odnosno trilema, jer magarca i vola nije bilo u štalici. Oni su naknadno ušli u igru i znatiželjno zavirivali u jasle. To je vrlo jasno, jer se ni magarac a ni vol ne spominju u evanđeljima. No, još su čudniji neki prikazi gdje nema ni Marije ni Josipa nego su samo volina i magarac. Eto..

Dakle, kad smo već kod darova, još je gluplje u Hrvata dokazano postojanje Djeda Božićnjaka. Taj nam je uskrsnuo na ostacima Djeda Mraza koji je zauvijek otišao u ropotarnicu povijesti a živio je u jednoumlju Jugoslavenskom. E taj, baš taj! Taj koji sa sanjkama punim darova i upregnutim sobovima leti zrakom i nosi darove. No, ako mislite da je to onaj isti koji se svake godine pojavi na ogromnom šleperu Coca-Cole, e brus! To nije taj iako mu je sličan ko jaje jajetu. Taj iz Coca-Cole je njegova američka inačica pod imenom St. Nicolaus. E sad se sve zapetljalo, jer je sv. Nikola već odradio svoje nekoliko tjedana prije, a kako Ameri nemaju običaj darivanja djece za sv. Nikolu (6. prosinca) skinuli mu svetačku mantiju, malo ga potfutrali, obukli ga u Djeda Mraza dali mu u ruke volan šlepera punog Coca-Cole, pa tjeraj okolo. Jadan sv. Nikola…

santa-claus

http://www.facebook.com/viralthread/videos/

 

Darivanje…darivanje… u nas je još uvijek mjerilo ljubavi vrijednost dara. Novčana, naravno. Pred par godina mi je jedan poznati i prebogati Zagrepčanin pričao o rođendanu svoje sestre. Ista ga pozove na proslavi pedesetog. I nas se bogati junak odvaži i krene put Beča (gdje dotična živi), naravno s poklonom. A poklon, ni više ni manje nego zlatna, briljantno optočena ogrlica, ko za vezati napuljskog mastifa, vrijednosti oko 30.000 eura!!! Kad je vidio skromne darove koje su donijele prijateljice od kojih su većina bile rukotvorine, ali izrađene od srca, ni onda nije shvatio da je poanta u osjećaju a ne u vrijednosti.

Sljedeća je priča adventni vjenčić, koji se u doba onog jugoslavenskog Deda Mraza zvao: novogodišnji aranžman. Kupovali smo ga na Cvjetnom placu ali se ne sjećam jesu li svijeće bile već instalirane ili smo mi to kasnije popikavali. 4 svijeće za 4 predbožićne nedjelje. No, i kod nas postoje starohrvatski običaji. Recimo, u Dubrovniku. Tamo je Božićni sajam počeo već 19. studenog, a trajat će do 8. siječnja. Ako zbrojimo nedjelje, ispada ih 8. Znaci, 8 svijeća će Dubrovčani paliti. Ali Zagreb, ko Zagreb, neće njih Dubrovnik jebati: najavljeno je da će druge godine zagrebački adventni sajam trajati čak 3 mjeseca, cijeli studeni, prosinac i siječanj. Uostalom, nije ni čudo kad znamo da je onaj odvratni štand sa preodvratnim kobasicama na početku Bogovićeve stajao sve do kraja ožujka. Kako su bile velike vrućine u ožujku, čak je i najpobožnijim hrvatskim katolicima postalo malo blesavo žvakanje adventne kobasice na +30 stupnjeva i zalijevanje kuhanim, bljutavim kiselišem.

I za kraj, mali podsjetnik, u ovo potrošačko adventno vrijeme:

peti smrtni grijeh: neumjerenost u jelu i piću
Ja bih dodao: i u ponašanju!

Došašćni sajam taštine

Zadar je nedvojbeno lijep grad. Proglašen za najpoželjniju europsku turističku destinaciju. Meni se Zadar čini sve, samo ne turistički. Zamislite turističke gradove Europe, recimo, španjolske, francuske, talijanske, zamislite grčke otoke … zamislite (ako niste bili) gradove u Toskani, gradove u Francuskoj ili Španjolskoj… da ne nabrajam turističke gradove Austrije, zamislite (ako ne možete zamisliti proguglajte) kako izgleda turizam u škotskim gradovima…. ili recimo skandinavskim…
I da znate, Zadar ih je sve prepišao svojom ljepotom i poželjnošću. Poželjan strancu otprilike kao J. Bieber srednjoškolkama. A sad, uguglajte „pretučen turist u zadru“ pa pogledajte sto će se sve pojaviti na vašem ekranu.

Stiniva na otoku Visu je proglašena najljepšom plažom Europe.

Plaža Stiniva, Vis, photo Alan MenigaStiniva je nedvojbeno posebna. Po kojim je to mjerilima najljepša, nemam pojma. Ako se želite gurati sa stotinama drugih turista na maloj plazi s malo sunca (jer su oko vas stijene bivše spilje), u otpadu koje more nanese i to vas jako pali onda glasajte za Stinivu. Ali prije svakako posjetite plaze Sicilije, Sardinije ili recimo Portugala…

Zagrebački adventski sajam (zašto upotrebljavati riječ adventni, kad za advent postoji hrvatska riječ došašće, no vjerojatno bi i najvećim čistuncima hrvatskog jezika bilo smiješno reci: „došašćni“ sajam) najbolji je u Europi. Ni tu nam nema premca. Ma kakav sajam u Salzburgu, Beču ili Hallstattu! Malom mjestu St. Wolfgang u Austriji, nirnberškom sajmu u Njemačkoj ili recimo božićnim sajmovima Finske… sve je to smiješno prema Zagrebu. Očito je međunarodna komisija, oformljena od samih stručnjaka za advent, koja je posjetila sve sajmove Europe oduševljeno zaključila da je zagrebački najbolji, najljepši itd. Koji su kriteriji? Nemam pojma.

st. Wolfgang, Austrija
st. Wolfgang, Austrija

Znate li svrhu bazičnih sajmova? Ne? Recimo, na božićnim je sajmovima Austrije dozvoljena prodaja samo domaćih proizvoda. Nema nikakvog prevelikog blještavila, nema stotine štandova s raznom robom sumnjivog porijekla i još sumnjivije kvalitete. Isključivo domaći proizvodi.

božični sajam proizvodi, Austrija

I Zadar i Stiniva i advent u Zagrebu proglašeni su najboljima od jednog običnog portala, genijalne marketinške mašinerije. Portal zvučnog naziva European Best Destinations organizira na desetke takvih „natjecanja“. Nakon što namame turističke zajednice pojedinih zemalja u svoje ralje (nominaciju turistička zajednica naravno masno plaća), ne preostaje ništa drugo nego da se po hrpi domaćih medija vrši nevjerojatan pritisak da glasujemo sami za sebe.
Sve to skupa me podsjeća na onu samozvanu kampanju samoprozvanog svjetskog prvaka u ronjenju pod ledom (kategorija koja NE postoji) o kojoj sam pisao, Kristijana Curavića s prodajom magle, tj. bijelih zastava za najčišće plaže na svijetu. Ako platiš, dobiješ zastavu…
U Zadru će i dalje mlatiti turiste, Stiniva će i dalje biti prljava, a od „najboljeg i najljepšeg“ adventskog sajma Europe, zagrebačkog, cijenu za organizaciju, struju za tisuće lampica i ostale troškove platit će građani ovog prekrasnog grada.
No, sretni da smo „naj!“. Pa makar i u vlastitim očima.
I dok u lažnom sjaju najljepšeg europskog adventskog sajma (proglašenog od sumnjive neprofitabilne organizacije) ispijamo kisela kuhana vina, jedemo preskupe kobasice, davimo se u lažnim germknödlima iz mikrovalnih pećnica, znajte da nas je i Rumunjska pretekla po kupovnoj moći i individualnoj potrošnji građana. Još je samo Bugarska lošija od nas. No, vjerojatno će nas i oni prestići do sljedećeg adventskog sajma ili nečeg gdje ćemo opet biti najbolji.
Sjeća li se netko riječi uvijek nasmiješene Predsjednice sa svoje vlastite inauguracije kada je tvrdila da ćemo biti jedna od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja u Europi?
Ako je mjerilo količina lososa koji će se požderati u njezinu Uredu, onda smo stvarno najrazvijeniji. I to ne samo u Europi nego i u svijetu.

Može li Hrvatska opstati bez poljskih jaja i s domaćom pizzom?

viber-image-jpg12

Austrijska priča, prva:

U jednom austrijskom gradiću, gradonačelnik odluči privatno kupiti auto. Gradonačelnik je dobrostojeći, auto ima već 10 godina pa je došlo vrijeme za novi. Odluka padne na BMW i to jedan skromnijih performansi. U gradu u blizini, njegov brat drži veliku prodavaonicu BMW automobila. Braća su u odličnim odnosima, svakodnevno se druže, zajednički familijarni odlasci na izlete, obiteljska okupljanja… I sad, dragi hrvatski čitatelji, očekujete da će gradonačelnik kupiti auto kod svog burazera, koji će mu sigurno nešto „zrihtati“ popust, ili neke druge povlastice. Ali ne! Naš gradonačelnik kupi auto u svom gradu, u gradu čiji su mu stanovnici dali povjerenje! Uopće ne pomisli kupiti auto negdje drugdje, a vjerujte, kada bi to učinio, isti čas bi bio prisiljen dati ostavku. I to ne samo na mjesto gradonačelnika nego bi vjerojatno bio najuren i iz svoje stranke. Postoji i treći brat, manje bitan za priču, ali ni on ne vozi BMW već Škodu kupljenu također u gradu u kojem živi.

Austrijska priča, druga:

Billa, Spar, Merkur, Hofer… najveći lanci za prodaju prehrambenih artikala: ako postoji domaći proizvod, nema šanse da ćete uopće nači isti taj proizvod nekog stranog dobavljača! Jaja: samo austrijska. Meso: samo austrijsko. I to s imenom i prezimenom gdje je uzgojeno, zaklano i pakirano. Jednostavno, to je zaštita domaćeg proizvođača.

Jabuke. Kakve hoćeš: špricane, nešpricane, bio, ne bio, iz Štajerske, Donje Austrije ili Gradišća. Svejedno. Glavno da je domaći proizvođač. Pa zato i postoje ogromne plantaže jabuka, seljaci s tisućama kokoši i stotinama svinja… I sve divno štima…

Slovenska priča, prva:

U blizini Murske Sobote postoji čovjek koji se bavi uzgojem i prodajom rajčica. Godišnja proizvodnja: 3.000 tona. Cijeli je uzgoj, naravno pod plastenicima, staklenicima i sve je tehnološki na visokoj razini. Čak su unutar plastenika njegove vlastite high-tech košnice s vlastitim bumbarima i pčelama za oprašivanje. Paradajze (nekoliko sorti) možete kupiti u malom kiosku uz plastenike ili u trgovinama po cijeloj Sloveniji. U obližnjem Intersparu su ti paradajzi također u ponudi. Uz njih stoje talijanski i hrvatski. No, svi kupuju proizvod domaćeg proizvodjaca iako je SKUPLJI! Ej!!!!!!! Rekoh sam sebi: stajat ću i gledati dok netko ne kupi „ne-slovenski“ paradajz! Ma kakvi. Došao kraj radnog vremena a ja takvog vidio nisam.

viber-image-jpg1 viber-image

Slovenska priča, druga:

nedaleko ovog s paradajzima posluje čovjek koji ima „šunkarnicu“. Da, dobro ste čuli jer mu je većina proizvoda šunka. Prekmurska šunka. Uz sve ostale svinjske suhe, polusuhe i friške produkte, cijelo se poslovanje temelji na šunki, bolje rečeno lokalnom specijalitetu „Prekmurska šunka“! Proizvede ih nekoliko tisuća godišnje. I ne samo da su te šunke nekad trčale po Sloveniji, nego odlučno kupuje sirovinu isključivo od lokalnih, prekmurskih uzgajivača. Nema prevare! Bila je subota kasno popodne, njegova mesnica prepuna ljudi. Cijene vrlo pristupačne, otprilike 50% niže od hrvatskih, a ljudi kupuju i kupuju, degustiraju… Na katu ima veliku terasu gdje je upravo pristigao autobus pun ljudi koji su se najavili za degustaciju. Kaže vlasnik: „tako je svaki dan“. Ja sam se malo zaigrao i potrošio toliko para da prodavači, samo što mi nisu napravili špalir i pljeskali kada sam otišao. Padaju mi na pamet riječi jednog hrvatskog proizvođaća pršuta: „ Kad bi ljudi znali otkud dolaze sirove šunke koje mi prerađujemo u pršute nikad ne bi ni primirisali domaćem pršutu. Čak ni ja ne znam. Htio sam saznati, no rečeno mi je da ne talasam. Eto, čuvam svoje radno mjesto šutim i radim“.

Hrvatska priča, prva:

nadovezujući se na austrijskog gradonačelnika, spomenuo bih hrvatskog The Gradonačelnika, koji je pred nekoliko godina poklonio 50 milijuna kuna jednom gradu u jednoj drugoj državi i time pomogao izgradnju teniske dvorane. Da, dobro ste pročitali: umjesto da razmišlja kako da skupi što više novaca za grad u kojem stoluje, on osim što radi i financira sulude projekte u vlastitom gradu još dijeli naše novce po susjednim državama. Vama je to normalno? Pa i nije, ali nema veze…

Hrvatska priča druga, treća, stota, tisućita, sto tisućita…. sve su iste. Bazirane na laži, prevari i trpanju u vlastiti džep!

Kupovina poljskih jaja! Pa kom zdrave pameti može past na pamet kupovati poljska jaja? Zamislite koji su put ta jaja prošla da bi došla do naših prodavaonica. I vjerujete li da su ostala friška? I od kakvih su kokoši ta jaja? Nemate pojma! No svakom jaje na sebi ima oznaku, broj. Da vam otkrijem tajnu: Prvi je broj: 0. 1,2,3 ili 4. Ovisno jesu li kokoši „bio“, slobodno-trčeće,  ili zatvorene u kavezima. Naredna dva slova označavaju zemlju porijekla, a nakon toga dolazi serijski broj registriranog proizvodjaca.

I sad će netko reči da su poljska jaja jeftinija. No, priču možemo i preokrenut: ne kupujte jeftina jaja iz Poljske. Ako robu ne kupujete, neće je biti ni u prodaji, pa se prema tome neće niti uvoziti. Domaća jaja su skuplja, no naravno, povećat će se potražnja a time i proizvodnja pa će cijene po svim zakonima ekonomije pasti. Jednostavno, zar ne…

Ušli smo ko guske u magli u EU. Nikom nije bilo uopće jasno u što ulazimo. Našim ljudima je bilo najvažnije sto više neće biti carine na uvozne automobile. I navali narode… hajdmo u EU! I sada se čudimo svim zakonima koji nam dolaze iz EU-a. Ej, ma nismo mi mislili da će to tako biti! Ništa mi nismo mislili… No, iako je osnova filozofije EU-a slobodno kolanje „ljudi i robe“, postoji uvijek način kako štititi vlastito tržište i vlastite proizvođače. No za to je potrebna nacionalna svijest. No naša je nacionalna svijest na pjevanju rodoljubnih pjesama, mahanja zastavama i raspisivanju referenduma o imenu Trga maršala Tita. Mi o Titu, partizanima, komunistima, ustašama, četnicima, dok se recimo u Austriji, upravo održava sastanak o strateškom ekonomskom poslovanju Austrije do 2050. godine.

No na kraju, jedna lijepa vijest: vjerojatno svi volite pizzu. I znate što je pizza Margherita. No, dobro, neki je nazivaju i Margaretom, no to sad nije bitno. Dakle, znamo od čega je sastavljeno tijesto: brašno, sol, kvasac i voda. Na „Margheritu“ dolazi umak od rajčice, mozzarella, maslinovo ulje i bosiljak. To je original. Original s originalnim talijanskim sastojcima.

No jedna je pizzerija u Zagrebu odlučila otići korak dalje: napravit će „Margheritu“ od potpuno domaćih sastojaka. Pa čak će i brašno biti domaće, iako se svi kunu da brašno mora biti originalno, talijansko. I ne samo ta pizza, nego će i sve ostale biti od potpuno domaćih sirovina. Eto vam primjera kako se podržava hrvatska mala privreda i kako se pokazuje nacionalna svijest i ljubav prema domovini! I sad, opet ono o čemu pišem cijelo vrijeme: kada bi sve pizzerije krenule tim putem, kupovale samo hrvatske i još regionalne produkte svima bi bilo puno bolje!

Naravno, radi se o najboljoj pizzeriji u Hrvatskoj, pizzeriji „O´Hara“ iz Zagreba. I iako vlasnik, Marin Vanjak cijeli taj projekt drži u tajnosti, ja nisam mogao da se ne izlajem.

Marine, oprosti mi, al znam sto činim…

viber-image