Advent, Advent, ein Lichtlein brent

Božićni se sajam u Zagrebu pretvorio u najveću street-gastro manifestaciju godine koja više nema veze ni s mozgom, ni s Božićem a nažalost ni s gastronomijom. Svjedoci smo većinom amaterske ponude a čak i dobar broj onih „zvučnih“ imena hrvatske gastronomije (kojima istina na volju uopće nije mjesto na uličnom prodavanju hrane) izgorjela su u želji sto je moguće većeg preseravanja, pa je tako njihova ponuda potpuno neprilagođena, kako zimskim uvjetima, tako i uličnoj prodaji hrane. Zašto  se neki „fine dining“ restorani guraju na provizorne uvjete izdavanja hrane nije mi jasno. A da ne govorimo o općim higijenskim uvjetima koji su katastrofalni.
Tradicionalni božićni sajmovi, koji su se prije održavali isključivo na selima i manjim gradovima služili su kako bi siromašno stanovništvo prodajom svojih kućnih radinosti uspjelo prebroditi zimu. Gastro ponuda treba biti prilagođena sajmu: jednostavni produkti dobre kvalitete po pristupačnim cijenama. Na sajmovima (ako nisu tematsko gastronomski) prodaja hrane i pića je sekundarna. No, na zagrebačkom je sajmu postala primarna. I ne samo primarna, već je potpuno potisnula sve ostale proizvode.
Komercijalizacija i neokonceptualno jurenje za zaradom doveli su do toga da imamo sajam takav kakav je: nezadovoljne stanare zbog buke i gužve, nezadovoljne vozače zbog zabrane prometa u centru. Prodavače koji se žale na sve moguće: od pdv-a poreznih inspektora, pomanjkanja gostiju, lošeg vremena, zdravstvenog stanja. Svi su krivi. Partizani i četnici pod obavezno… I na kraju gosti koji nisu zadovoljni ni kvalitetom a ni cijenama.

Cijelu tu situaciju dodatno nabrijavaju mediji. Nema portala a ni novina koji nisu odradili neko svoje biranje najboljeg „ovog“ ili najboljeg „onog“. Analize, intervjui, tablice i rang liste. Uz obavezne nadrkavajuće naslove, kao npr. „Posjetili smo taj-i-taj štand i ne biste vjerovali što smo pojeli”. “Senzacija na Božićnom sajmu”! “Samo smo htjeli popiti to-i-to, ali to što smo dobili oborilo nas je s nogu (i pali smo na dupe)” i slično. Jednom rečenicom: od kurca raditi kapelicu.
Gastro ponuda je, kao što rekoh, potpuno neprilagođena adventu. Sve je više ponude po sistemu copy/paste. Vidiš da je nešto hit u Americi, Japanu ili ne-znam-gdje, pa si uvjeren da će taj proizvod napraviti senzaciju i kod nas. Na kobasičarskim štandovima su iste kobasice, istog proizvođača spravljene na isti način. Koja je svrha toga? Gdje je slobodno europsko tržište? Osim gastro (ne)doživljaja i program je sve samo ne predbožićni. Neki su dan na Jelačić placu neki heavy metalci tako drmali da se nije moglo razgovarati sve do Europskog trga. Ispred bine se pak prešetavaju dva ponija koje vode cure obučena kao da su upravo došle s Divljeg zapada i nude jahanje. Ja bih shvatio da vode vola, kravu i ovcu, ali nikako se ne mogu sjetiti da su se pri rođenju Isusovom kauboji s konjima muvali po štalici…
Posjetio sam božićni sajam u jednom malom austrijskom mjestu. Nema glamura ni gastro-pizdarija. Prodaju se isključivo domaći specijaliteti i rukotvorine. Ove su godine došli na ideju da tijekom adventa jedan dan u tjednu isključe struju u cijelom gradu kako bi atmosfera bila još autentičnija. Svi restorani, „kućice“ i štandovi osvijetljeni su isključivo svijećama ili petrolejkama. Veći broj „kućica“ drže dobrotvorni klubovi i udruge, kao npr. Rotary International, Kiwanis ili Caritas. Članovi klubova rade besplatno, sami financiraju sve troškove i sav promet (ne zarada nego promet, jer se država odriče poreza) ide u dobrotvorne svrhe. Tu vidim neki smisao predbožićnog sajma.

Wolfgang

Zagrebački će sajam zaći i u 2019. godinu. Prošle je godine bio prijedlog da se razvuče i cijeli siječanj. Možda bi ga mogli spojiti s maškarama, pa napraviti i svečani dolazak proljeća, koji je eto, odmah negdje uz Uskrs. Spojimo sve sa svibanjskim pobožnostima, pa malo po malo eto nas i na BurgerFest, Rujanfestu i ostalim “festovima”. Ipak smo mi potrošački narod.
Najljepši Europski predbožićni sajam u najsiromašnijoj zemlji Europske unije. Ravnoteža mora bit!

Oglasi

Gastronomska histerija u Zagrebu i šire

Gastronomska histerija u Hrvata ne posustaje. Doduše ima turbulentnih i nepredviđenih promjena ali summa summarum zabavno je. Sjećate li se histerije s palačinkama? Pootvarane su u svakom kvartu, ljudi navalili kao da više nitko ne zna tu jebenu palačinku ispeći… i nakon dvije godine balon se ispuhao. Dok se još tu i tamo nađe „palačinkarnica“ (koji glup izraz, prvi put ga čuo u filmu Balkanski špijun, izgovoren od Bate Životinje) gdje se mogu pojest dobre palačinke sa svim-i-svačim, pokušaj invazije „ramena“ (egzotične juhe azijskog podrijetla sa svim-i-svačim) neslavno je propao. Hrvatski želudac još uvijek preferira domaću juhicu ili „ajngemahtec“. I zaista, koliko god se trudili neke stvari ne prolaze.

Burgeri još uvijek prolaze: dapače, otvaraju se novi lokali dok se malobrojni zatvaraju ili mijenjaju koncepte. Recimo, Tacos & Burger Barr, o kojem sam pisao pred točno 14 mjeseci (predvidio propast u roku od godine dana) mijenja koncept. Burgeri se sele 20 metara niže, tacosi potpuno izlaze iz igre dok u taj očajni kičasti prostor na velika vrata (koja još uvijek nisu popravljena) ulaze „bagels“ & „lobsters“. Zašto bi netko jeo hlapove, (za nas još uvijek luksuzna roba) u mini lokalu u zapišanom haustoru za velike pare a nije htio jest hamburgere i tacose, nije mi potpuno jasno. Jasno je jedino da tamo već mjesecima nije gotovo nitko ušao. Jedva čekam probati te bagelse i hlapove! Doduše, nakon najave na FB pohitao sam tamo, no zijevajući konobar, koji ne zna razliku između jastoga i hlapa objasnio mi je da počinju tek od ponedjeljka. Jedva čekam…

Ono što ne samo da prolazi, nego se kraj ne nazire su i dalje pizze! u Zagrebu se nudi doslovno sve! Sve što ovaj grad može progutati. Ima tu originalnih Napolitanaca s originalnom napuljskom pizzom za koju zagrebački znalci tvrde da nije originalna pa sve do poluoriginalnih Zagrepčana s necertificiranom „Vera pizza napoletana“ za koju se kunu da je originalna, najoriginalnija, da na svijetu originalnije nema. A taj certifikat….ma tko ga jebe… Pitanje: bi li pojeli originalne bosanske ćevape kod nekog, recimo, Pakistanca ili kod nekog, recimo Muje iz Sarajeva? Nalazite se u Napulju: bi li pojeli štrukle u pizzeriji ili kod Štefa koji je upravo otvorio birtiju „K Zagorcu“?

Zagrepčanima su do nedavno najbliže certificirane „Vera pizza napoletana“, a da nije u Italiji, bile u dvije pizzerije u Beču, te me vrlo obradovala vijest da je asocijacija dodijelila certifikate jednoj pizzeriji u Ljubljani i jednoj u Mariboru. Ma sto god tko pričao, Hrvatska još nema „Vera pizza napoletana“. I da, ma što god tko lupetao, „Vera pizza napoletana“ ne mora biti uvjetno spravljena u peci na drva. Može i na plin. I tu kategoriju je uvela već spomenuta asocijacija. Nesumnjivo postoje fine i jako fine pizze u Zagrebu. Ali, da ga jebeš, certificirane nema. A poznajući hrvatske muljajuće konce zna se i zašto nema. Jer nisu bas ovi iz asocijacije blesavi, hodaju oni po svijetu i kontroliraju. Ako vide da muljaš sa sastojcima ili bilo koji drugi način, maznu ti certifikat. E, kad ti Talijan dokaže da muljaš, onda si zbilja blento.

S velikim zanimanjem pratim razvoj pregovora oko ulaska jednog svjetski poznatog branda pizzeria na hrvatsko tržište. Brand koji iza sebe ima ime a ima i vrlo zanimljivu i autentičnu povijest. Ako pregovori oko dobivanja franšize uspiju, eto nam prve „Vera pizza napoletana“ u Hrvatskoj.

Zanimljivo je i otvaranje podružnica, filijala ili kako se to voli reci „franšiza“ izvan Zagreba. (iako ni sami ne razumiju sto zapravo franšiza znaci i na što te obavezuje franšizni ugovor, al lijepo zvuči). Vidim da je Split na glavnom udaru, što i ne čudi s obzirom na veliki broj turista koji se svake godine u Splitu rapidno povećava. Dvije pizzerije otvaraju na strateški vrlo dobrim mjestima, doslovno pod nosom velikim jahturinama s bogatom klijentelom. Koliko je bogata klijentela zainteresirana za pizze, vrijeme će pokazati. Split je zeznut grad.

Dakle, dobro došli u gledalište hrvatskog gastro spektakla, sezona 2018!

Volite li hamburger iz kojeg curi krv? Ne? Niste u trendu!

Trendovi u Hrvata 2. dio

Vjerojatno ne bih ni pisao ovaj tekst da nemam 3 svjedoka događajima u lokalu.
Dakle… nakon velike medijske popraćenosti, fenomenalnih recenzija, nakon samo desetak dana od otvorenja, nakon što ga Kult Plave Kamenice spominje čak dva puta u kraćem vremenu kao senzaciju, uputih se (s pojačanjem) upoznati i to gastronomsko čudo.
Preko FB- stranice sam poslao upit za rezervaciju i uključio štopericu. Ugodno sam se iznenadio profesionalnošću jer je odgovor stigao nakon nepunih 7 minuta. Ljubazno mi je objašnjeno da rezervacije ne postoje. Ok, idemo na neviđeno pa ako nema mjesta imamo i plan „B“. Srećom, odlučismo se za nešto raniju večeru (18:30) te je za prvim stolom lijevo bilo još mjesta. A i gost koji je upravo bio na odlasku ljubazno nam je ponudio mjesto za svojim stolom. U kratkom razgovoru saznajemo da je već 3 puta bio ovdje (od otvorenja je prošlo tek desetak dana) i da je jako zadovoljan. Hamburgeri su ok, dočim su, po njegovu mišljenju, tacosi preskupi. Odlično! Sad već imamo i savjete „inside-ra“, veselimo se večeri.

Unutrašnjost lokala je pomalo kaotična, mijenjaju se različiti stilovi i svi mogući materijali. Pa tako možemo nači staklo u boji, metal, drvo, zid od umjetne cigle pa i plavo-bijele ukrasne keramičke pločice koje bi valjda trebale odavati meksički štih. Kao što rekoh, po mom ukusu malo previše svega i svačega (kasnije čemo od osoblja saznati da su ukusi različiti) ali to me nije smetalo koliko su me smetala ulazna vrata koja se nisu dala zatvoriti, već su nakon svakog ulaska i izlaska ostala otvorena. Nisam toliko osjetljiv na propuh ali, jednostavno je neugodno kad ti nešto stalno puše po leđima. Stalno… jer stvarno je gužva i svako malo netko ulazi i izlazi.
Osobno ne volim ni kada me stalno netko nagurava laktovima kad jedem, a ne volim ni situaciju kad jednim pogledom mogu obuhvatiti sve goste kako žvaču. Atmosfera je slična atmosferi ZET-ovom tramvaju oko 5 popodne, s razlikom da ovdje, osim hrane još i udišeš i hrpu parfema istovremeno.

Iako se nazivaju „restoranom“, s restoranom to nema nikakve veze, osim sto ljudi jedu. Osjećam da sam na pravom „trendy“ mjestu u Hrvata. Dolazi konobarica, ne pretjerano zainteresirana, za početak naručujemo 4 hamburgera, koji ubrzo i dolaze, servirani u simpatičnim „škafetinima“. I tu počinje gastronomska katastrofa dostojna „Titanica“.
Pecivo je „brioche“, sladunjavo. Znam, znam… to je američki stil, no meni uz pljeskavicu više paše neko slano, „muškog okusa“, nego ovo slatko (ovo je čak bilo i preslatko za „brioche“ pojmove) koje je primjerenije za pojesti ga s pekmezom od marelica. Ili jagoda! Mozzarella (koja je zaista dimljena), u debljini papira, kompletno bez okusa, (osim na dim) i rastezljiva ko guma, čini se da egzistira u tom hamburgeru samo zato što je na popisu sastojaka. Ostali sastojci su bili u redu. Nikakva senzacija, a ni katastrofa. Prosjek…
No, kada zagrizoh u pljeskavicu, neki čudan okus u ustima. Pogledam… sirova! Ne vjerujem, pa idem stisnuti prstom, kad ono: još i curi neki krvavi sok iz nje! Nama to nije bilo jestivo. Gledam druge stolove, i drugi gledaju u svoje burgere i čudom se čude. Dolazi konobarica…
– je l’´sve u redu?
– nije
– zašto?
– zato što su pljeskavice kompletno sirove i čudne boje (pokazujem joj kako se cijedi ona krvava tekućina i smeđe sivu površinu)
– mi to tako serviramo, po tome smo poznati i naši gosti to znaju
– gospođo, ovo je toliko sirovo, da samo što još ne čujem ritam srca goveda kojeg ste samljeli. I kakvi „vaši gosti“? Pa imate otvoreno tek desetak dana. Jeste vi neki privatni klub, a mi smo ovdje zabunom?
– trebali ste reči da želite jače pečeno
– ne, nego ste nas vi trebali upozoriti da servirate sirovo (nikad nisam čuo da se gostu nudi mogućnost biranja)
– mi to tako pečemo u našem „egg-u“, na 50°

krvavi-hamburger
FOTO: Mrcina @Taco^s & Burger Barr #nofilter

 

Dragi moji… može li se proces termičke obrade hrane na 50° nazvati pečenjem? Podsjećam vas da je temperatura u sauni dvostruko veća! I kako uopće reguliraju temperaturu na 50° u „jajetu“? Dakle, ovdje je osoblje ludo (od sirovih ludih krava) ili neinformirano (od ignorancije). Kako god bilo, krvavi hamburgeri nisu prihvatljivi koliko god mi željeli biti u trendu.

Zašto je krvavi steak ok a krvavi hamburger ne?

Pisao sam već o dry age trendu, možda je trend sirovog hamburgera samo varijacija na temu, no zašto je krvavi steak ok a krvavi hamburger ipak ne?  Zato što se večina opasnih bakterija nalazi na vanjskoj strani mesa. Steak  zapečete izvana i tako ste ubili  bakterije spriječivši ih da uđu u unutrašnjost, kod hamburgera fino sve vanjske bakterije prilikom mljevenja pomiješate s unutarnjim djelovima mesa i ako ga prilikom pečenja ostavite sirovim iznutra, bakterije imaju tulum, prvo u središtu vašeg hamburgera, a zatim u središtu vašeg probavnog sustava.

Neka društva su toliko napredna da čak imaju pravilnike o pripremi mljevenog mesa, možete pročitati, a ako vam se ne da možda su dovoljne dvije riječi: Escherichia Coli.

U spomenutom baru ne da ne misle da je sirovo mljeveno meso opasno nego se i hvale njegovom sirovošću.

No, mi dajemo šansu i ostajemo jer želimo probati i tu senzaciju od tacosa o kojima svi pričaju danima (točnije 10 dana). Postoje 4 vrste, u porciji su tri tacosa. Nas je 4, eto još jedne nepremostive situacije:

-molimo vas tacose, ali dajte nam od svake vrste po jedan.
-ne može. može samo jedna vrsta
-a zašto ne može od svake vrste po jedan?
-zato što ne može
-u redu, ne razumijem, al eto… onda nam dajte 4 komada od jedne vrste (govedina)
-ne može
-zašto sad ne može?
-zato što ne mogu to naplatiti
-gospođo (čitaj: babetino): ovako, ukupnu cijenu podijelite s 3, pa dobijete cijenu jednog tacosa, pa onda pomnožite s 4 i eto obračuna!
-ne može, tako nije formirana blagajna
-pa formirajte
-nema gazde
-ok. nas je 4. onda nam zaračunajte 2 porcije al nam donesite 4 tacosa (ja već ispižđen od diskusije).

I dođu tacosi, okusa… neodređenog, ali definitivno preslani! Unutra neka masa od govedine…
Zadnji dijalog s babetinom:
-je l’` bar ovo bilo u redu?
-nije, bilo je preslano
-ukusi su različiti
-ukusi su različiti, ali to nema apsolutno nikakve veze ako je nešto debelo preslano, ali sad što je…tu je, molim vas račun…

Platismo 400,00 kuna i oslobodismo stol na koji su već čekali sljedeći gosti željni krvi. Moj im frend u prolasku dobaci: „zatražite jače pečeno“.

Tipičan primjer trendovskog lokala, uz naravno, vlasnikov nepogrešiv osjećaj za mentalitet zagrebačke populacije, začinjen s dobrim novinarskim vezama. Jer ako je ovo „čudo“ zaslužilo tako visoke ocjene i da bude na raznim top listama, ako ne prvi, onda u samom vrhu, dokazuje samo dvije stvari: da smo glup i povodljiv narod ili da nemamo blagog pojma o hrani. A još vjerojatnije da smo kombinacija jednog i drugog

Za sastav burgera: doslovno je pisalo Black Angus + Žumberačka junetina (kakva je to sorta goveda „Žumberačka“?… ko da napišeš: nastupaju Pamela Anderson + jedna mala iz susjedstva). S obzirom da su napisali Žumberačka s veliko Ž za pretpostaviti je da misle na ime sorte. Koliko je meni poznato takva sorta nije registrirana.

Bar, bistro ili bilo koje mjesto koje ima neprofesionalne konobare (jer ovo sigurno nije izučena ugostiteljska radnica), koji nude sirove pljeskavice (prema zakonu, u nekim državama EU zabranjeno je prodavanje proizvoda od mljevenog mesa, osim tatarskog, koje nije skroz pečeno) i koje ima čudnu ponudu, ne može biti referenca za taj tip ugostiteljstva. .

Ali kod nas može

Jer je u trendu…

O božićnim kolačićima i neviđenom receptu

Adventno je doba za mene, kao klinca, bilo dosta uzbudljivo. Između ostalog i zbog kolačića koje je mama vrijedno radila. I buraz i ja smo obožavali božićne kolačiće. Obavezno su morali biti s čokoladom. I tako je mama radila dvije vrste. One dosadne vanili kiflice i „linzer-augen“ koje su se s vremenom osušile da se pekmez pretvorio u ljepljivu želatinoznu masu. Naravno, i jedni i drugi su bili bez čokolade, jer je takve kolačiće volio tata! No kako u stisci vrag i muhe zdere, jeo sam ja i to što je bilo u ponudi. Bolje rečeno – krao. Mama je poludjela kad je vidjela kojom brzinom potajno nestaju, pa ih je počela skrivati u ormar. Negdje između ručnika i gaća spokojni su čekali da budu servirani i pojedeni na sam Badnjak. No, ja sam provalio i među gaće i ručnike i napravio dar-mar. Tako da sam uobičajeno otvaranje poklona na sam Badnjak dočekao malo plav i u suzama od roditeljskog devetanja. O ne, to nisu bile suze radosnice! Tata je urlikao jer je ostao bez kiflica, a mama proklinjala zlu sudbinu koja me donijela na svijet i uništila svu njenu predbožićnu muku. No, ja sam kršćanski skrušeno podnio zasluženu kaznu i nisam se kajao nego se već veselio istom scenariju sljedeće godine.

mrcina-blog-kolaci

Dakle, povijest božićnih kolaca seže u srednji vijek i to u samostane. Prvi su se božićni kolači pravili baš u germanskim samostanima u slavlje rođenja Isusovog. Trebamo spomenuti da je u to vrijeme “slatko” bilo vrhunac luksuza, obzirom da je do sastojaka bilo jako teško doci. Benediktinski se red smatra začetnikom. Zanimljivo je, da su se recepti mijenjali kako su se novi začini pojavljivali u Europi. Jednostavno se trpalo sve moguće samo da bi se pokazalo bogatstvo i raskoš. Otuda i muškatni orah, ili recimo “paprenjaci”. Jer, da ga jebeš, papar ne paše u kolače. No zanimljivo je kako su se takvi “pomaknuti” božićni kolači održali kroz stoljeća. Dapače, u zadnje je vrijeme običaj da se u slatko stavlja i chilli papričica, naravno u malim količinama koja kao i papar pojačava okus. Još jedan od važnih sastojaka božićnih kolača, i to kroz stoljeća, je med. Uostalom, tako su i nastali medenjaci, koji su također specifični za predbožićno vrijeme. Kao sto znamo, božićni su kolači trebali “izdržati” cijeli advent i nestajati polako, tako da su upotrebljavana sredstva koja ih „održavaju“ duže vrijeme.

Iako malo poznat ali najvažnija božićna slastica je “Božji kruh” odnosno, kako se u njemačkom govornom području naziva “Stollen”. Nastao u Dresdenu. Postoji originalni recept za Dresdner Stollen, koji se stoljećima nije mijenjao. Radi se od teškog tijesta s kvascem i posipan je s ogromnom količinom šećera. Meni jednostavno nejestiv. Večina božićnih kolačića koja se nalaze na našim stolovima su germansko-austrijskog porijekla. Za kraj možemo reči da osim sto imaju vrlo dugu tradiciju, božićni su se kolačići pojavili u prodaji i na prvom oficijelno registriranom adventnom sajmu 1310. godine u Münchenu.

befunky-collage

Bilo bi nepravedno a da u ovom kratkom tekstu ne spomenemo i glavnu talijansku poslasticu: Panettone! Čista suprotnost već spomenutog „Stollen-a.“ Rahlo i prefino tijesto koje divno paše u zimskim mjesecima uz kavu, čaj ili druge tople napitke. Ja obožavam Panettone, al ga ne kupujem iz jednostavnog razloga što ne mogu stati prije nego što ga smažem u komadu. Na talijanskim stolovima ponovno uskrsne pred sam Uskrs ali Panettone je definitivno predbožićna poslastica.

No, postoji jedna slastica koju radim u zimskim mjesecima. Radi se o napolitankama i receptu starom stotinjak godina i koji je toliko savršen da ga nisam pokušao ni malo frizirati. Napolitanke radim svake godine za prijatelje, obitelj i za sve koji požele. Stvarno svi kažu da je to vrh vrhova za nepčane pupoljke koje reagiraju na slatko. Uživam poklanjati te napolitanke i gledati kako se ljudi tope od sreće. Zbog tih je napolitanki dolazilo i u nasilja u obiteljima jer se članovi nisu mogli podijeliti.

Recept:

Iznimno ovaj put recept nećete dobiti jer ga nije dobio nitko. Jednostavno želim imati monopol na taj predivan okus. Kad odem s ovoga svijeta i recept će sa mnom.                       Pamtite me po napolitankama mojim…

Fotke napolitanki također su pojedene pa mi morate vjerovati na riječ (pojeo ih je napolitanski mastif).

napolitanski-mastif

Out of standards (2.dio)

TV iz sedamdesetih O'Hara pizza

Što ti je život bez pice

Bila je godina 1969. Moj stari je nabavio tevejac u boji, sjećam se ko danas, Phillips, model Goya Royal, veličine i težine omanjeg tankera, prpošno je stajao u dnevnom boravku. Za svaku sigurnost nije mi bilo dozvoljeno približavati se televizoru, zapravo nije mi uopće bilo dozvoljeno bez razloga ulaziti u dnevni boravak. A jedini razlog ulaska bio je crtić u 19:15, kao što rekoh, na pristojnoj udaljenosti, da mi ne bi pale na pamet neke psine.

Al džabe ti bio i Goya royal kad YU TV nije emitirala program u boji. Nego smo s nekakvim antenskim pojačalima preko Sljemena lovili program austrijske televizije. Kad sam prvi puta vidio program u boji, rekoh, ovo je vrh, dalje nema…

Ali glavna je fora bila da je uz Goyu došao i daljinski upravljač, skoro pa veličine kutije za cipele. E to je bio predmet moje žudnje. Smio sam ga gledati samo iz udaljenosti,i starog kako s njim suvereno rukuje, kao iskusni dreser lavova u cirkusu. I na najmanji dodir na daljincu programi su preskakali jedan za drugim. Ko lavovi kroz vatreni obruč. Dobro, nisu se baš naskakali jer su bila samo dva programa, Yu i austrijski. Nastavi čitati

Out of standards (1.dio)

O'Hara Bisteca di Fiorentina Današnji je trend biti gastro stručnjak. Svatko se danas kuži u hranu, u pripremanje hrane, koliko čega u što, pa kako termički obraditi hranu itd. Cijela je znanost kako ugurati termometar u dupe polupečenog pileta u pećnici, pa onda očitavati vrijednosti na skalama, vršiti analize i intervjue, je li u pilećem dupetu odgovarajuća temperatura da bi se ružmarin sljubio sa majčinom dušicom.

Svatko je danas stručnjak. Obično su to neki samoprozvani individuumi koji imaju malo znanja ali veliku labrnju. Čim manje znaju, tim više laju! Pa onda imamo slučajeve da takozvani hrvatski bog gastronoma u punom preseravanju više ne razlikuje bijelu minhensku kobasicu od nirnberške pečenice. Imamo slučajeva da gastronom za pečene krumpiriće “pomes frites” govori “pomfri” umjesto “pomfrit”. I to u većini slučajeva taj nesretni “t” na kraju prženih krumpira ostane negdje u dubini vrućega ulja… Pa ajde se ti usudi pitati koje je sorte prženi krumpir? Za većinu je krumpir jednostavno…krumpir! Dapače, obratite pažnju na terminologiju ugostiteljskih radnika. Neki dan upitam konobara za preporuku. Kaže on: “Janjeći kare na žaru je danas odličan.” O jebemti, ovaj ne zna ni gramatiku, pa ga podučih: “Mladi gospodine, ne kaže se janjeći kare nego janjeća kara. Ako nudite veći broj kara onda je ispravno reči janjeće kare, a ne janjeći kare.” I tako ja ne pojedoh janjeću karu na žaru… Još da sam ga pitao za pasminu janjaca… Nastavi čitati