Aut Caesar aut nihil

Istraživanje povijesti nastanka nekog jela dosta je zeznuta stvar. Isprepleću se mitovi i legende sa stvarnim događajima i junacima. Na kraju se u narodu obično kao istinitom udomaći teorija koja je najveselija prepričavanje no koja vrlo rijetko ima veze s istinom.

Dok se točno zna porijeklo imena pizze Margherite, pizzaiuola koji je spravio, ime pizzerije i godina nastanka, ne bi vjerovali koliko ljudi vjeruje u činjenicu da je tartarski odrezak dobio ime po Tatarima koji su ispod sedla nosili komad mesa, pa se to meso cvrljilo između sedla i znojavog konja kako bi omekšalo. Kad bi to i bila istina, vjerujem da bi to meso bilo toliko bljutavo da ga ni najljući Tatari ne bi jeli. Za carbonaru postoje tri razne teorije, dok za špagete all’amatriciana postoje dvije teorije. Neka su jela dobivala ime po autoru (Sacher) dok su druga dobivala po stvarnim ili izmišljenim junacima. Ima tu i vojskovođa, moreplovaca, književnika, svega i svačega.
No, postoji jedno jelo oko čijeg se autorskog prava natežu već gotovo cijelo stoljeće. Radi se o salati svih salata: Caesar salad! Salata koja je u svoje vrijeme bila stvar prestiža. Bio si faca samo ako si jeo cezarovu salatu. Slično kao sto si u današnje vrijeme faca ako ne piješ kavu u kafiću nego trčiš po cesti a u ruci ti „kava to go“.
Da se odmah razumijemo: izvorni oblik Caesar salate je bez piletine. I to je nepobitna činjenica. No iako sam ja vrlo strog što se tiče originalnih recepata i oštro napadam sve moguće kerefeke, kao što su recimo luk, vino ili vrhnje u carbonari, moram priznat da sam pred gore spomenutom salatom koju sam konzumirao u zagrebačkoj „Agavi“ pokleknuo. Naime, bila je s piletinom!

ceasar salad

Dakle, jedna priča kaže a i potkrepljuje točnim datumom, da je autor jedine prve i prave cezarove salate talijanski iseljenik iz meksičkog grada Tijuane, Caesare Cardini. Datum rođenja te salate je navodno 04. srpnja 1924. godine. Na sam državni praznik. Naime, kako je bilo vrijeme prohibicije a Tijuana se nalazi u samoj blizini američke granice, lavine ljudi su srljale kako bi se u miru opijali. Tako je bilo tog dana, te je Caesare uvidio da će mu ponestati hrane odlučio pomiješati sve sto je imao te je tako stvorio novo jelo i nazvao ga po sebi samom. Kako u svakoj čestitoj talijanskoj familiji postoji još najmanje jedan brat ili sestra, u priču se upliće brat Alessandro (Alex), koji tvrdi da je salata njegova izmišljotina te da se uopće ne zove cezarova nego avijatičarska salata (Aviator´s salad), koju je jednom prilikom servirao američkim pilotima nakon cjelonoćnog lumpanja… za doručak.
Kako je popularnost salate rasla tako se u priču umiješao i ondašnji poslovni partner (nepoznatog imena) posvađane brace Cardini koji je tvrdio da je recept za salatu samo njegovo i ničije. Još je i neki pomoćni radnik u kuhinji, neki naučnik, izjavio da je to recept njegove mame. Taj je vjerojatno i šamarčinu popušio…
I na kraju se javlja još i misteriozni Giacomo Junia, talijanski iseljenik (ili useljenik) iz Chicaga koji je tvrdio da je recept njegov te da je prvu salatu spravio još davne 1903. godine a prozvao je po najpoznatijem Talijanu (bolje rečeno Starom Rimljaninu) svih vremena, po gaju Juliju Cezaru.
Kako bilo da bilo, ( ja sam uvjeren da je najtočnija teorija onog klinca sto je zaradio šamarčinu), recept je genijalan a okus predivan. Iako jednostavan, ipak se treba malo pomučiti.
Dakle, salata se sastoji od tri osnovne komponente: salate, krutona i umaka. Naravno, možete otići u trgovinu, kupiti gotov umak, neku salatu i već ispržene kockice kruha, sve pomiješati i za minutu imate…užas!
Dakle, već sam jeo svašta pod imenom cezarove salate. Od vlastite kreacije, Michelinovih restorana pa i McDonald’sovih umotvorina. I kao sto rekoh, bilo je tu svašta. Ugodno sam se iznenadio spoznajom da se u zagrebačkom bistro Agava na jelovniku pojavila salata. I jedva sam čekao dan dolaska u Zagreb da se uputim u Agavu. Pažljivo sam birao kad nema chefa, da vidimo kako cijela stvar funkcionira. Kakvog je okusa? Želim samo spomenut da sam tri dana za redom odlazio i svaki put jeo nju. I samo nju. Cezarovu salatu! Takva eskapada mi se još nikad nije dogodila.

mrcina ceasar salad

I najbolje za kraj: glavna eksplozija okusa je bas u toj vražjoj piletini protiv koje sam kategorički bio cijeli život. Priznajem da sam bio u zabludi. Agava mi je proširila horizonte. I mogu reći: idealno jelo za ljetne (i ne samo) dane.
Salata
Pri spravljanju Cezarove salate originalno se koristi rimska salata. Njena boja može varirati od kuckaste, preko svjetlo zeleno do tamno zelene. Svejedno koja, važno da je tvrda i hrskava. Reže se uzduž na veće komade.

Krutoni

Izmiješajte tanko nasjeckani češnjak (ne gnječeni ili prešani) s maslinovim uljem. Pazite da ne bude previše češnjaka jer će salata dobiti gorkasti okus. Tom mješavinom poškopite kockice kruha koje ste narezali od ciabatte. Zatim ih poslažite u pećnicu na 180 Celzijusa i nakon petnaestak minuta izvadite.

Umak

Kod umaka sam bio u velikoj dilemi. Naime, ako pretražujete internet, preplaviti će vas more recepata originalnog umaka za cezarovu salatu. A svaki je dijametralno drugačiji. Htio sam provjeriti svoj recept pa sam posegnuo za „telefon-jockerom“, prekaljenim hrvatskim kuharom, Belizarom Milošem, samim Chefom de Cuisine već spomenute Agave. Za g. Miloša znam da zna točan recept. Uglavnom, potvrdio je sljedeće:

-dva inćuna (slana, ne marinirana) zajedno sitno nasjeckanim češnjakom ubacite u mužar i miješajte ih dok ne dobijete finu pastu. To je važno zbog kasnije konzistencije umaka
-s pjenjačom izmiješajte dva žumanjka pa ubacite žličicu senfa, par kapi Worcester umaka i limunov sok i dodajte pastu od inćuna i češnjaka
-lagano dodajte maslinovo ulje cijelo vrijeme miješajući pjenjačom.
-kada ste dobili konzistenciju sličnu majonezi, ubacite malo soli, svježe mljeveni papar i sitno naribani parmezan. Oprezno sa soli jer su inćuni već sami po sebi slani.

U zdjelu ubacite salatu, na njih krutone i prelijte s umakom. Uživajte i bas vas briga tko je izmislio recept. Nek se Talijani svađaju. Temperamentni su oni narod…

*cezar salata je jedno baš nefotogenično jelo al’ koliko je nefotogenično toliko je fino!

Oglasi

PURGER – mitsko biće koje ne postoji

Nakon grba, opet jedna demistifikacija, ovaj puta Purgeri:

Riječ „Purger“ mi dođe kao neko mitsko biće. Poput čudovišta iz Loch Nessa, Bigfoota ili Yetija. Svi o njemu pričaju, pripovijedaju se razne legende (koje većinom pobijaju jedna drugu). Dapače, cijela stvar je sa svakom novom generacijom misterioznija. No, to i nije čudo ako znamo da je većina hrvatske povijesti (od VII. stoljeća) bazirana na legendama i pričama koje su se pripovijedale s koljena na koljeno. I onda…svatko nešto oduzme, doda, pomnoži i podijeli…

I tko su zapravo Purgeri… Kao prvo, riječ „Purger“ dolazi u većini zemalja koje su bile pod Austro-Ugarskom. Tim se imenom naziva stanovnik nekog grada u odnosu na stanovnike provincije. Tako postoji i prezime Purger a u Mađarskoj recimo Pirger. Dakle, Purger nije naziv isključivo za stanovnika Zagreba kojem je ne-znam-koliko generacija stanovalo u Zagrebu kako tvrde mnogi, a između ostalih i blesava Wikipedija.

I dok neki tvrde da su tako stanovnici Kaptola nazivali stanovnike Gradeca, neki drugi tvrde upravo obrnuto. Neki čistunci tvrde da časno ime „Purger“ smije nositi samo onaj čiji su preci u 5 generacija stanovnici Zagreba, dok neki drugi govore o tri generacije.

Uglavnom, svatko trkelja svoje po onom Hrvatima omiljenom sistemu: „što manje znaju tim više laju“.

Najzanimljivije mi je ovo s 5 generacija! A ja tvrdim da je Zagrepčana čiji su preci 100 li vise godina stanovnici Zagreba manje od 1% današnjeg broja stanovnika.

Zagreb i purgeri

 

Dakle, 5 generacija… Uzmimo primjer jednog šezdesetgodišnjaka: pet generacija unatrag dobivamo negdje sredinu 19. stoljeća. Zagreb je u to vrijeme imao manje od 50.000 stanovnika, što znači da je bio veličine današnjeg Varaždina. Ali, koje su bile granice Zagreba? Recimo, na zapad je kraj bio negdje oko Britanskog trga. Kako su se kasarne gradile na perifernim dijelovima gradova, Rudolfova kasarna je bila periferija. Sjeverno od Britanca nije bilo ničega. Same livade, voćnjaci i vinogradi. Ni elitnog Pantovčaka a ni Tuškanca. Ako znamo da se sakralni objekti posvećeni sv. Roku grade uvijek na periferiji gradova (sv. Rok štiti od kuge, pa se smatralo da kuga neće ući u grad), tako je i Rokov perivoj sjeverna granica tog dijela Zagreba. Naseljeni su bili Gornji grad i Ilica do sadašnjeg Trga bana Jelačića, istočno se Zagreb pružao Vlaškom. Kvatrić je također već spadao u provinciju. A južno? Ako znamo da su već kod današnjeg HNK bila polja i sajam, sve je jasno.

No, ne budimo toliko radikalni i vratimo se samo 100 godina unatrag…

Vratimo se na početak Prvog svjetskog rata. Zagreb ima oko 150.000 stanovnika, trostruko više u odnosu na broj stanovnika 50 godina prije. Otkud toliko povećanje nataliteta? Nigdje ni spomena o nekoj seksualnoj revoluciji… Odgovor je, naravno: velik broj doseljenika.

Od 150.000 stanovnika preko 60% bili su Židovi, Austrijanci, Nijemci, Česi, Slovaci i Mađari (prema popisu). Ti nabrojeni se mogu nazvati Purgerima.

Hrvati su bili manjina. Većina te manjine bila je porijeklom iz podsljemenskih sela i Turopolja. Oni su radili kao sluge ovim gore navedenim.

Prva velika čistka onih 60% nastupila je 1918. dolaskom Karađorđa, dok je druga čistka nastupila 1945. godine dolaskom partizana. Najveći broj partizana iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine i Srbije zauzeo je stanove, kuće i vile ovih protjeranih Purgera austro-ugarskog porijekla. Prema popisu iz 2011. godine u Zagrebu živi 46% stanovnika koji nisu rođeni u Zagrebu. Ostaje nam 54% onih koji su rođeni u Zagrebu. E sad, od tih 54% ih je 90% potomci onih 46% nerođenih u Zagrebu. I tako dobivamo situaciju, manje od 1%.

Slična je situacija i u Rijeci (49%) i Puli (čak 52% stanovnika nije rođeno u Puli). Split je otprilike isto kao i Zagreb.

Bilo kome pravo ili ne, naši najveći gradovi su zapravo doseljenički gradovi, mješavina svih mogućih kultura, običaja i mentaliteta. I zato prvo treba proučiti popise i migracije naroda da bi neko trkeljao o purgeraju

Misteriozni hrvatski grb

Neki sam dan gledao i slušao po ne-znam-koji-put debilnu diskusiju o povijesnom hrvatskom grbu i njegovom misterioznom prvom polju. I ne bi bilo toliko zanimljivo da same učene glave, profesori, doktori znanosti i kojekakvi pametnjakovići nisu lupetali gluposti, kako se kaže „samo takve“…

Odgovor na pitanje: „koje je boje prvo polje na hrvatskom grbu“, mnoge će iznenaditi. Zapravo ne mnoge, nego sve. Kao prvo moram objasniti jedno od pravila heraldike, a to je da sporno polje uopće nije prvo u prvom redu nego zadnje. Naime, kako su se grbovi nosili na štitovima, prvo polje je bilo ono koje vidi štitonoša. No, da sad ne zakompliciram do kraja, zvat ćemo ga „prvim poljem“.

Dakle… odgovor svih odgovora je da je prvo polje na hrvatskom povijesnom grbu: promjenjivo! Ovisi tko je vladao…

U heraldici postoje strogo određena pravila, kako oko simbola tako i oko boja. Bijela boja je oznaka čistoće i Boga, a kako je kralj direktni poslanik Boga, posredno preko crkve tako je za vrijeme vladavine kralja prvo polje bilo bijele boje. Ako je vladao ban (recimo Jelačić), prvo je polje bilo crveno. Jer ban nije odabran od Boga nego od naroda.

I tako, 1495. dolazimo do prve „šahovnice“. Kako je Požunskim ugovorom Habsburzima zajamčeno nasljedstvo ugarsko-hrvatskog prijestolja (ako Jagelovići neće imati muškog nasljednika) tadašnji car Maximillian I. skuži da će postati kralj i osmisli toliko nam dragu šahovnicu. Kako će postati kraljem, eto bijelog polja! Grb se još i danas nalazi na jednoj kući u Innsbrucku.

Kako prolazi vrijeme, mijenjaju se i kraljevi a hrvatski grb ostaje s prvim bijelim poljem. Uglavnom udružen sa životinjskim carstvom, tj. slavonskom kunom i dalmatinskim leopardima.

Dolaskom bana Jelačića prvo polje prelazi u crveno i ostaje sve vrijeme banovanja.

I eto nas opet pod Austro-Ugarskom pa se grb opet mijenja prvim poljem u bijelo. Ujedno, otuda je objašnjenje zbog čega je na krovu crkve Sv. Marka prvo polje bijelo! Da je krov obnavljan za vrijeme Jelačića, bilo bi crveno.

U Prvi svjetski rat ulazimo hrabro s prvim bijelim poljem, da bi po završetku rata i proglašenje Države SHS prvo polje opet postalo crveno. S obzirom na to da se kralj Aleksandar nije puno razumio u heraldiku za vrijeme Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca kao i Kraljevine Jugoslavije prvo polje ostaje crveno. Ostaje crveno i u banovini Hrvatskoj nakon potpisivanja Sporazuma Cvetković-Maček.

Dolaskom tzv. NDH i Ante Pavelića dolazi pravi čušpajz! Naravno da se prvo polje mijenja u bijelo! Ali…ali… nema kralja! E malo ste se zajebali! Postoji kralj, međutim on ni sam tog nije svjestan. Naime, kako bi se što dublje uvukao u onu debelu Mussolinijevu guzicu i onu mršavu vegetarijansku Hitlerovu, Ante Pavelić traži od Italije da za hrvatskog kralja postavi Aimonea od Savoje, pranećaka aktualnog talijanskog cara. Aimone je sav zbunjen, ne da mu se, al hoće mu se ( tko kad popiješ apaurin i Viagru skupa: jebe ti se a ne da ti se), no Pavelić već dogovori da će novo kraljevsko ime biti TOMISLAV II! Krunisanje i after party, naravno u Tomislavgradu. No budući hrvatski kralj odbije dolazak u Hrvatsku kao znak protesta jer se nije slagao s Rimskim ugovorom, smatrajući da hrvatski dio Dalmacije nikako nije povijesno vezan s Italijom (bravo!).

No Pavelić, arogantan kakav već bijaše, odluči obaviti krunidbu u Rimu, no i tom je prilikom napravio „račun bez krčmara“. U ovom slučaju „krčmar“ bijaše papa Pio XII, od kojeg Pavelić nit ne zatraži dozvolu, jer kralj mora biti blagoslovljen od pape. A da ga je baš i pitao, dobio bi papinsku cipelu jer, kao sto znamo, Vatikan nikad nije priznao NDH. No, 1942. Pavelić nepravomoćno proglasi Aimonea, tj. Tomislava II Kraljem Hrvatske. I ne samo to, nego i Princem Bosne i Hercegovine, Vojvodom Dalmacije, Tuzle i Knina. Uz Vojvodu od Aoste. No, kralj nikad nit ne kroči u Hrvatsku, abdicira krajem rata i utekne od tog cijelog cirkusa u Argentinu.

Dolaskom FNRJ a kasnije i SFRJ imamo pitoreskni grb (s prvim crvenim poljem) koji lijepo pluta Jadranskim morem uz zalazak sunca. Di ćeš bolje idile.

Imamo mir s grbovljem punih 25 godina, a po proglašenju Republike Hrvatske počinje cirkus ko i 1941. Prvi je grb samostalne i suverene Hrvatske opet imao bijelo polje. No to nećemo pripisati nekom kralju već slabom znanju povijesti samom povjesničaru Franji Tuđmanu. No, ubrzo mu netko prišapne da baš nije zgodno prvo bijelo bolje, pa sljedeći grb opet ima prvo polje crveno.

Prava zbrka počinje Domovinskim ratom jer tu svatko živ radi grb kakav mu padne na pamet. Osim raznih boja i oblika štita (eto, recimo tzv. Herceg-Bosna je uzela poljsku formu štita za grb), imamo tu i svakakvih životinja, lavove, leoparde, tigrove, koze, janjce, prasce, pauke, komarce… svega živog. Nigdje veze s heraldikom.

Za sad je situacija mirna, prvo polje je stabilno crveno. Do sljedećeg kralja! Zapravo, možda to i nije tako loša ideja s obzirom na to da su od 10 najbogatijih zemalja Europe njih 7 po uređenju monarhije!

Predlažem da dobije ime Zvonimir! Zapravo, imamo dva „na lageru“. Zvonimir je ime unuka Otta Habsburškog a i unuka onog nesretnog Tomislava II. Nek odigraju jednu šija-šete, pa tko pobijedi… nosi krunu…

Il da bude…Zvonko. Nije ni to loša ideja…

hrvatski grb

Vaše carsko i kraljevsko veličanstvo: Wienerschnitzel

Vaše carsko i kraljevsko veličanstvo: Wienerschnitzel

Wienerschnitzel (u daljnjem tekstu šnicl“) je Austrijancima svetinja! Svetinja veća i od Sacher torte skup s „Mozart kuglama“. I uopće nije bitno što šnicl nije austrijskog porijekla (uostalom nisu ni štrudl, a ni kava, ali su ih Austrijanci posvojili). Toliko se uvukao u pore svakog stanovnika ove alpske zemlje da ga nazivaju jednostavno šnicl. U lokalima je dovoljno reci samo „šnicl“, bez ikakvih dodatnih objašnjenja i pitanja!

No, odakle zapravo dolazi taj pohani komad stražnjeg dijela teleta? Uz sve moguće legende oko njegovog milanskog porijekla ili priče o maršalu Radetzkom kojem iz sjeverne Italije u jeku borbi baš nije padalo ništa drugo na pamet nego da izvještava Franju Josipa kako je otkrio pohani šnicl, pa s njim kasnije dojurio u Beč! Mos mislit…

Dakle… sama riječ „šnicl“ ne znači, kako je često kod nas prevedeno „odrezak“. Šniclom (riječ dolazi od starogermanske rijeci „schnitz“) se opisuje svaki komad mesa koji je platiran batom za meso. Pod imenom „Wiener Schnitzel von Kalbfleisch“ prvi ga put spominje Anna Maria Neudecker 1831. godine u svojoj „Najnovijoj općoj kuharici“. Zašto ga je nazvala bečkim…tko će to znati. U svakom slučaju, zapečatila mu je sudbinu.

I tako smo došli do prvog postulata u igri pod imenom „kako napraviti pravi šnicl“: meso mora biti teletina. I to, najbolje je frikando, iako se toleriraju i drugi komadi buta kao i stražnji komad leđa. Sljedeće pravilo glasi: „leptir rez“! Značajan je taj vražji leptir rez jer samo tako možemo dobit respektirajuću veličinu, da nam se šnicl prelijeva preko tanjura! Austrijanci kažu da rez mora ići dva puta za debljinu olovke, s tim da drugi rez bude do kraja. Sad dolazi jedan vrlo značajan proces: lupetanje mesa. Meso se mora istuć do debljine oko 3 mm. Klasični batovi za meso nisu pogodni i često dolazi do perforacije u mesu. Najbolje su se pokazali tzv. platireri. Tko nema platirer, može lupetat i tavom. U restoranima s velikom frekvencijom šnicla postoje i električni strojevi gdje meso prolazi između dva valjka koji ga izvaljaju na željenu debljinu. Sol i papar i šnicl je spreman za nastavak procesa.

Došli smo do panade. Dakle, naš izlupetani komad mesa, šnicl u nastajanju, prvo ulazi u brašno. Potreban je tek tanki sloj brašna. Nakon brašna ulazi u jaja ( ne zaboravite posolit!) a nakon jaja u mrvice, odnosno kako ih u Zagrebu zovemo – prezle (bröseln – njemačka riječ za mrvice). I sad ste, dragi moji došli do jedne nepremostive prepreke. Naime, jedna od skrivenih tajni je bas u prezlama, jer prezli nisu uvijek prezli. Prezli za izradu originalnog šnicla moraju biti isključivo od prezli dobivenih mljevenjem kajzerica! Zašto? Zato, jer kajzerica ima najbolji odnos kore i unutrašnjosti! I tu padaju svi šnicli koji nisu uvaljani u prezle od kajzerica! Naime, prezli od kruha ili pomodarske panko mrvice imaju preveliki odnos bijelog pa će taj vanjski i najvažniji omotač upiti previše masnoće.

Sljedeća, i završna faza je samo prženje u masnoći. Pravila nalažu da se šnicl mora pržiti u maslacu ili još bolje pročišćenom maslacu! I da, on mora doslovno plivati, što znaci da je pripravka originalnog šnicla prilično skupa prigoda. Rastopiti 2-3 maslaca samo da bi u njemu przili šnicl nije baš za svakoga. Skoro zaboravih: temperatura masnoće od 180° je optimalna!

Malo i o prilogu… austrijski puristi tvrde da se uz šnicl jede samo i isključivo matovilec salata. Oni malo liberalniji dozvoljavaju i krumpirovu salatu. Ja osobno preferiram samo ovu gore navedenu salatu s imenom i prezimenom. Konzumacija riže ili ne daj bože pomfrita apsolutno je neprihvaćena. Ako naručite kečap ili majonezu, možete računat da ste smrtno uvrijedili austrijskog ugostitelja. Jer, kako znamo, šnicl je Austrijancima svetinja.

Sve ostalo, osim gore navedenog nije originalni Wienerschnitzl. Naravno da se ponegdje nudi i svinjski, pureći ili pileći file, ali u tom slučaju se smije zvat „na bečki način“, a nikako „bečki odrezak“.

Potaknut portalom ‚Kult plave kamenice‘, koji je objavio fenomenalnu recenziju o originalnom bečkom bistrou hotela Esplanade, oformio sam malu gastro ekipu, sve prekaljeni profesionalci, s idejom pronalaska najboljeg bečkog, odnosno bolje rečeno, originalnog bečkog šnicla u Zagrebu. Ideja nije bila ni malo laka, jer se bečki baš ne nudi na svakom koraku. Odabrasmo 4 ugostiteljska objekta i doživismo sljedeće:

Le Bistro, Esplanada
Totalno razočaranje, dobismo šnicle od kojih je svaki bio druge veličine, panada gumasta i upijena masnoćom, ni blizu hrskavosti. Iako sam ja vrlo radikalan kad je hrana u pitanju, moram reći da su i ostali bili bez riječi. Ali su svi ustanovili da je pire krumpir (pire uz šnicl???) odličan. Kao da smo išli testirati krumpire. Ljubazno osoblje je, vidjevši naše face pokušalo spasiti situaciju, ali se sve više upetljavalo u klupko neznanja. Za objekt ovakvog renomea nedopustivo je da osoblje nije upoznato s hranom koju služe i da nisu profesionalni ugostiteljski radnici.

Restoran Purger, Petrinjska ulica
Na prvi pogled šnicl odličnog izgleda, no kako izgled može varati, tako je i bilo. Naime, pržen u ulju, vjerojatno čak i u fritezi, zadah izmučenog pregorenog ulja je bio toliko jak da je bilo nejestivo. Uz šnicl nam je potpuno nezainteresirani konobar stare garde servirao i potpuno nezačinjenu krumpirovu salatu. Odosmo što je brže moguće.

Restoran Apetit, Masarykova ulica
Na naše veliko veselje približili smo se božanstvu, no opet je bila greška u panadi presauganom masnoćom. Čini mi se da su ovom prilikom pržili u kombinaciji maslaca i biljnog ulja sto je razumljivo s obzirom na cijenu.

Restoran Balon, Prisavlje
Samo nas je mrvica dijelila od originalnosti, no opet je manja greška bila u panadi. Potpuno ispravno pržen u pročišćenom maslacu, s obligatornim „balončićima“ na površini panade i besprijekorna krumpirova salata doveli su nas do pobjednika. U dužem razgovoru s vlasnikom i glavnim kuharom, pao je dogovor da ga dovedemo na razinu šnicla kakav se može pojesti u Beču. Bila je potrebna samo jedna mala korekcija i odgovorno tvrdim da originalni Wienerschnitzl možete pojesti u zagrebačkom Balonu.62190281_307126253558893_2574883076349886464_n

 

Ujedno sam došao na ideju testirati nekoliko bečkih lokala, pa o rezultatima kakav se bečki šnicl jede u Beču jednom drugom prilikom. Vjerujte iznenadit ćete se…

I za kraj: koliko Wienerschnitzel ima kalorija? To je krivo postavljeno pitanje! Onaj tko se upusti u borbu sa šniclom, vjerojatno je svjestan da su kalorije Wienerschnitzela opasno blizu četveroznamenkaste brojke. Cijela zagonetka lezi u tome da on toliko dobro prija da ga jedemo do kraja, i nakon što je mozak zaprimio alarmantni signal iz želuca da je pun. Mozak je tu informaciju označio sa „ignore“.

Ja bih osobno volio da pri odlasku s ovog na onaj svijet na putovanje uzmem jedan pravi, najpraviji Wienerschnitzl između dvije kriške bijelog kruha. Pa kud puklo da puklo…