Mrcina

Božićni se sajam u Zagrebu pretvorio u najveću street-gastro manifestaciju godine koja više nema veze ni s mozgom, ni s Božićem a nažalost ni s gastronomijom. Svjedoci smo većinom amaterske ponude a čak i dobar broj onih „zvučnih“ imena hrvatske gastronomije (kojima istina na volju uopće nije mjesto na uličnom prodavanju hrane) izgorjela su u želji sto je moguće većeg preseravanja, pa je tako njihova ponuda potpuno neprilagođena, kako zimskim uvjetima, tako i uličnoj prodaji hrane. Zašto  se neki „fine dining“ restorani guraju na provizorne uvjete izdavanja hrane nije mi jasno. A da ne govorimo o općim higijenskim uvjetima koji su katastrofalni.
Tradicionalni božićni sajmovi, koji su se prije održavali isključivo na selima i manjim gradovima služili su kako bi siromašno stanovništvo prodajom svojih kućnih radinosti uspjelo prebroditi zimu. Gastro ponuda treba biti prilagođena sajmu: jednostavni produkti dobre kvalitete po pristupačnim cijenama. Na sajmovima (ako nisu tematsko gastronomski) prodaja hrane i pića je sekundarna. No, na zagrebačkom je sajmu postala primarna. I ne samo primarna, već je potpuno potisnula sve ostale proizvode.
Komercijalizacija i neokonceptualno jurenje za zaradom doveli su do toga da imamo sajam takav kakav je: nezadovoljne stanare zbog buke i gužve, nezadovoljne vozače zbog zabrane prometa u centru. Prodavače koji se žale na sve moguće: od pdv-a poreznih inspektora, pomanjkanja gostiju, lošeg vremena, zdravstvenog stanja. Svi su krivi. Partizani i četnici pod obavezno… I na kraju gosti koji nisu zadovoljni ni kvalitetom a ni cijenama.

Cijelu tu situaciju dodatno nabrijavaju mediji. Nema portala a ni novina koji nisu odradili neko svoje biranje najboljeg „ovog“ ili najboljeg „onog“. Analize, intervjui, tablice i rang liste. Uz obavezne nadrkavajuće naslove, kao npr. „Posjetili smo taj-i-taj štand i ne biste vjerovali što smo pojeli”. “Senzacija na Božićnom sajmu”! “Samo smo htjeli popiti to-i-to, ali to što smo dobili oborilo nas je s nogu (i pali smo na dupe)” i slično. Jednom rečenicom: od kurca raditi kapelicu.
Gastro ponuda je, kao što rekoh, potpuno neprilagođena adventu. Sve je više ponude po sistemu copy/paste. Vidiš da je nešto hit u Americi, Japanu ili ne-znam-gdje, pa si uvjeren da će taj proizvod napraviti senzaciju i kod nas. Na kobasičarskim štandovima su iste kobasice, istog proizvođača spravljene na isti način. Koja je svrha toga? Gdje je slobodno europsko tržište? Osim gastro (ne)doživljaja i program je sve samo ne predbožićni. Neki su dan na Jelačić placu neki heavy metalci tako drmali da se nije moglo razgovarati sve do Europskog trga. Ispred bine se pak prešetavaju dva ponija koje vode cure obučena kao da su upravo došle s Divljeg zapada i nude jahanje. Ja bih shvatio da vode vola, kravu i ovcu, ali nikako se ne mogu sjetiti da su se pri rođenju Isusovom kauboji s konjima muvali po štalici…
Posjetio sam božićni sajam u jednom malom austrijskom mjestu. Nema glamura ni gastro-pizdarija. Prodaju se isključivo domaći specijaliteti i rukotvorine. Ove su godine došli na ideju da tijekom adventa jedan dan u tjednu isključe struju u cijelom gradu kako bi atmosfera bila još autentičnija. Svi restorani, „kućice“ i štandovi osvijetljeni su isključivo svijećama ili petrolejkama. Veći broj „kućica“ drže dobrotvorni klubovi i udruge, kao npr. Rotary International, Kiwanis ili Caritas. Članovi klubova rade besplatno, sami financiraju sve troškove i sav promet (ne zarada nego promet, jer se država odriče poreza) ide u dobrotvorne svrhe. Tu vidim neki smisao predbožićnog sajma.

Zagrebački će sajam zaći i u 2019. godinu. Prošle je godine bio prijedlog da se razvuče i cijeli siječanj. Možda bi ga mogli spojiti s maškarama, pa napraviti i svečani dolazak proljeća, koji je eto, odmah negdje uz Uskrs. Spojimo sve sa svibanjskim pobožnostima, pa malo po malo eto nas i na BurgerFest, Rujanfestu i ostalim “festovima”. Ipak smo mi potrošački narod.
Najljepši Europski predbožićni sajam u najsiromašnijoj zemlji Europske unije. Ravnoteža mora bit!