Istine i zablude o morskim psima

Glavni urednik jednog cijenjenog hrvatskog magazina zamolio me pred desetak godina, povodom jedne nesreće s morskim psom, da napišem članak o morskim psima, obzirom da se njima bavim već preko dvadeset godina. I ja okrenuh pilu naopako! Uglavnom, napisao sam sve realno i istinito. Bez krvi, bez monsterizacije morskih pasa, ali u glavnoj ulozi s njihovim jedinim smrtnim neprijateljem – čovjekom. Uz prosječnih 8 smrtnih slučajeva u kontaktu s morskim psom godišnje (od običnog tostera u Americi pogine godišnje 110 ljudi) čovjek potamani oko 150.000.000 morskih pasa. Čini mi se da takav razmjer baš ne pokazuje veliku opasnost morskih pasa po čovjeka već upravo obrnuto.

Iako govori o nasilju nad morskim psom, naslov članka na jednom portalu me razveselio jer se iz njega  dala naslutiti visoka razina svijesti za jednu zaštićenu vrstu. I sve su još lijepo dokumentirali video uratkom. No, ono što je u tome zastrašujuće su komentari ispod članka. Naravno, živimo u demokraciji gdje čak i svaka budala ima pravo govoriti što želi, pa to i objaviti. Ovaj put na svoju sramotu. Pogotovo je značajno što se također odmah dijelimo na “one s kontinenta” i “one s mora”. Jer naravno, ovi s kontinenta nemaju pojma ni o čemu a pogotovo ne o morskim psima. Ali korisnik pod pseudonimom “issa99” (pretpostavljam da je s Visa) “zna” sve o morskim psima, iako gotovo sam siguran nikad ni jednog nije vidio u svom prirodnom staništu.
Pa hajdmo na analizu komentara ovog stručnjaka:

“issa99”: Nije istina da je Modrulj bezopasan za ljude već je upravo najopasniji morski pas koji obitava u Jadranu.
Komentar: morski se psi ne dijele na opasne i neopasne!

“issa99”: Jednako kao i Veliku bijelu psinu ga privlači krv i zbog krvi napadne ljude.
Komentar: morskog psa NE PRIVLAČI ljudska krv!  Morski pas ne može osjetiti ljudsku krv. To je još jedna od velikih zabluda.

“issa99”: Dovoljna je i mala posjekotina ili kao u slučaju od prije 10-ak godina, ulovljene ribe koje ronioc vuče za sobom.
Komentar: Morski pas ne može osjetiti ljudsku krv. Ali zato ima izuzetni osjet za RIBLJU krv.

“issa99”: Tada je Modrulj napao ronioca na Visu i potpuno mu rastrgao stopalo koje je ostalo visjeti samo na arteriji!
Komentar: kao prvo nije napao modrulj nego veliki bijeli, kao drugo nije napao ronioca nego je išao šćapiti ustrijeljenu ribu koju je ronilac imao pričvršćenu za potkoljenicu, kao treće, kada je morski pas osjetio da je tu još nešto osim ribe (noga od ronioca), odmah je pustio i otišao, kao četvrto, stopalo nije visilo samo na jednoj arteriji. A što bi trebao raditi jedan morski pas kada osjeti plijen? A što bi trebao raditi lav da mu mašete s komadom krvavog mesa ispred nosa…?

“issa99”: Ovaj sigurno nije slučajno došao do plaže jer njima to nije prirodno stanište i oni žive u dubini.
Komentar: Ovdje se donekle slažem, čovjeku more nije prirodno stanište. I ne, oni ne žive u dubini. Morski psi žive uz izvore hrane. (kao i čovjek)

“issa99”: Vrlo lako da je došao napasti.
Komentar: zbog čega bi morski pas dolazio iz dubine i napadao ljude (koji mu nisu hrana) u plićaku?!

“issa99”: Reagirao bih isto kao i ova dvojica i svaka im čast.
Komentar: Ubijati zaštićenu vrstu ne služi Vam nikako na čast.

“issa99”: A vi stručnjaci s kontinenta, neću vas vrijeđati kao što to vi radite, ali samo ću vam reći da nemate pojma. Malo puno ne znate i još ste k tome jako bahati i vrijeđate sve što je južnije od vas. Sramota.
Komentar: Ovo sam već komentirao gore

alan
Photo: Shooots

Zaključak:

najviše o morskim psima znaju oni koji nisu ni jednog u životu vidjeli osim na filmu. I znajte, sve ono što ste ikada čuli o morskim psimauglavnom je je netočno. Jer ljudi…što manje znaju tim više laju…

Pogledajte video koji sam snimio prošle godine na Bahamima. U glavnim ulogama su lemonshark i tigershark. Tigershark  među “stručnjacima” poput isse99  slovi za najopasnijeg, odmah iza velikog bijelog što je netočno i glupo.

Apropos velikog bijelog: u Jadranu se trenutačno nalazi oko 200 primjeraka.

Oglasi

Gastronomija bez soli u glavi

U natjecanju za najveću gastronomsku blesavoću stoljeća dobili smo opasnog konkurenta. I baš kad je izgledalo da „pečenje hamburgera na egzaktnih 52 stupnja“ čvrsto drži vodeću poziciju, eto nam Jutarnjeg lista i njihove Zdrave hrane. Doduše, u konkurenciji za blesavoču godine bila je izjava da prhko tijesto za izradu vanili-kiflica mora fermentirati, no ipak smo se odlucili za ovo,  ipak su u pitanju hamburgeri… dakle, radi se o tekstu objavljenom 29.05.2017. godine u 11:25, pod naslovom: „SLUŠAJ CHEFA: Raul Lajtman otkriva kako napraviti baš savršen hamburger u vlastitoj izvedbi!“ 

Moram priznati da me članak jako zaintrigirao, pogotovo jer sam s Gastronomskim institutom iz Beča već preko godinu dana u projektu izrade idealnog hamburgera.

Preciznost kojom autor teksta navodi recept Raula Lajtmana gotovo je fanatična. Odlazi se u sitnice, poput postotka masnog udjela u samom hamburgeru. Naime, u tekstu piše da je dozvoljeno maksimalno 22%, dok je idealno 18%. Zamislite mesarovu facu kad mu kažete da trebate 1 kg smjese, ali da bude točno 180 grama masnoće, no nipošto 220, jer je ta razlika od 40 grama presudna! Zamislite razliku u okusu u pljeskavici od 200 grama, u kojoj je težina masnog udjela čitavih 8 grama veća! No dobro, uspijete nači takvog, i napravite lijepo oblikovanu pljeskavicu od 180, odnosno 220 grama, jer preko te težine ne smijete. I opet taj odnos (18:22… 180:220). Uz promjer od egzaktnih 12.5 cm!

I tad, izjava godine:

Dame i gospodo, smjesa za hamburgere (pljeskavice…ćevape) soli se NAKON pečenja! Kriste smiluj se! I još iz razloga „jer će sol izvuci sokove!! Kriste, smiluj se (part:2).


Dakle, otiđite u subotu prije podne na Dolac, recite mesaru da želite mljevenu juneću vratinu ILI lopaticu ILI ramstek, s egzaktnih 18% masnoće, dođite kući, oblikujte pljeskavicu, ispecite je i posolite prije serviranja, pa mi javite kakvog je bila okusa. Da ne zaboravim, u tekstu je također praktičan savjet, citiram: „ u sredini treba palcem napraviti udubljenje kako bi se dobila ravna površina“! Kako se udubljenjem radi ravna površina, moram priznati da mi baš i nije jasno. Otprilike ko da kažeš: „pije mi se čaj pa ću si skuhati kavu“. Naravno, potrebno je raditi udubljenje, profesionalne preše za hamburgere automatski ih rade, no to se radi zbog koagulacije kolagena.

Dakle, ili se gospodin Lajtman (svrstavan među najbolje kuhare Hrvatske) uopće ne razumije u kuhanje ili je novinar kompletna truba, a bogami, s obzirom na to da nitko nije reagirao očito čitateljstvo vjeruje svemu što je napisano. Pa čak nitko od ostalih „chefova“ kuhara ili gastronoma nije reagirao.

I opet dolazimo do činjenice da je bitan trend. Ako je u trendu da jedemo sirove hamburgere „pečene“ na 52 stupnja i soljene nakon „pečenja“, Hrvati će to i žderat! Bez pogovora! Jer naš narod je naučen i na gore stvari na grbači.

Jer u našim prostorima nije bitno što se govori. Bitno je samo da ima utjecaj na okolinu!

 

Dakle, a sad nešto o soljenju. Pustimo sad na stranu pljeskavice i hamburgere. Želim nešto napisati o soljenju mesa (steakova) prije ili poslije pečenja. Dok jedni zagovaraju soljenje nakon pečenja, većina se kune u soljenje prije pečenja. Zaboravlja se jedna stvar a to je tehnika pečenja. Trenutak soljenja ovisi o tome želite li Maillardovu reakciju aktivirati sporim ili brzim načinom. Ako se Maillardova reakcija aktivira brzim načinom, što znači direktnom vatrom ili kratkotrajnim izlaganjem steaka temperaturi od oko 800-900 stupnjeva, obavezno se soli PRIJE pečenja. Razlog je jednostavan: zbog naglog izlaganja visokoj temperaturi na površini mesa stvara se korica, te sol naknadno ne može prodrijeti u unutrašnjost steaka. Papar se u svakom slučaju stavlja NAKON pečenja. Kod brze Maillardove reakcije, najbolja je tehnika razrezati steak prije serviranja i popapriti svaki komad posebno.
U očekivanju nove nebuloze, srdačno vas pozdravljam…