Činjenica je da je tekst o Tacos Barru objavljen na ovom blogu uzvitlao veliku prašinu. Bilo je tu svega i svačega. Osim što se poštovano čitateljstvo podijelilo u dva tabora, bilo je nazivanja, prijetnji, pohvala… Bilo je čak i optužbi da je konkurencija financirala negativno pisanje! (ta mi je najdraža).

Zanimljivo je, čim napišeš neke činjenice koje određenoj publici nisu po volji, odmah ispada da si plaćen. Plaćeni gastro-ubojica! No, u tekstu su navedene isključivo činjenice koje vlasnici ni jednom prilikom nisu pokušali demantirati. Jedino ih je smetalo sto je pisac teksta pomislio „babetina“ za njihovu cijenjenu konobaricu. (Hajde, onak za istinu: tko još nije pomislio za konobara koji je spor, policajca koji te zastavi ili bilo koga tko ti nije po volji nešto negativno, ili neku psovku, spominjanje majke, oca ili svih svetih, no nije to izgovorio). E to ih je stvarno pogodilo i pokazalo kako se poslodavci brinu o svojim djelatnicima! Svaka čast gazdama Tacos Barra.
No, dogodila su se dva fenomena koji zapravo pokazuju realno stanje na gastro-sceni. Naime, post se sherao po društvenim mrežama a od nekoliko portala koji su prenijeli tekst, s jednog portala nakon tri dana post je jednostavno nestao! I to nakon što ga je preko 20.000 ljudi pročitalo. Jasan je i razlog: poznanstvo gazde portala s gazdama Tacos Barra.
I to je upravo činjenica o kojoj sam nedavno pisao: nije važno sto kuhaš, sto serviraš i kakvo ti je osoblje! Konkretno za ovaj lokal je pisalo “...vlasnikov nepogrešiv osjećaj za mentalitet zagrebačke populacije, začinjen s dobrim novinarskim vezama.”

Badava ti sva gastronomska znanja svijeta ako u Hrvata ne znaš prepoznati „who is who“

Važne su veze i poznanstva jer novinari i samoprozvani gastro-pape svojim poslanicama „urbi et orbi“ diktiraju puku kršćanskom gdje će žderat.
Kult Plave Kamenice (fenomen koji se već u naslovu naziva „kultom“, da netko slučajno ne bi razmišljao svojom glavom), koji, usput rečeno, već četvrti put piše o Tacos Barr-u za manje od mjesec dana (kao da nema drugih zanimljivih gastronomski zbivanja osim Tacos Barra i Noela o kojima je najviše hvalospjeva u njihovim objavama), u nedavnom tekstu, objavljenom nakon teksta o sirovim burgerima, čak se i nagovara goste da traže „rare“ a ne „medium“ pečen burger! Pa zar to nije prozirnije od čarapa na Pameli Anderson??? Jedan naš poznati chef, kojeg smatram za kompetentnog po znanju, stručnim raspravama u gastronomiji i ogromnom međunarodnom gastronomskom znanju, pročitavši poslanicu s Kulta Plave Kamenice poslao mi je samo dvije rečenice: „….a najneozbiljnije je inzistirati na „rare“ burgeru. To nije dostojno ozbiljne gastronomske kritike“.
No, kako zakonom nije zabranjeno hodanje poput gusaka u magli, skakanja s nebodera bez padobrana ili hvatanja lava za jajca, nije zabranjena ni konzumacija/serviranje krvavih burgera (to kod nas,u nekim zemljama ipak to brane), jer nije važno što se govori nego tko govori (piše), a bogami je nemalo važna i publika koja ima neviđenu sposobnost upijanja takvih informacija. Što se mene tiče, osim preporuka za krvave burgere, ako vam netko jednog dana preporuči da je odličan okus mrtvaca mariniranog u sosu od Drakule, samo navalite na to. Ima onih koji misle umjesto vas.

Projekt

Fenomen ubrzanog rasta ugostiteljske ponude u odnosu na sve manju platežnu moć građana

Nakon svih mogućih optužbi, psovki i prijetnji na račun teksta o sirovo prezentiranim burgerima, eto par informacija o čemu je riječ. Radi se o međunarodnom projektu koji se, između ostalog bavi fenomenima ubrzanog rasta ugostiteljske ponude u odnosu na sve manju platežnu moć građana i fenomen utjecaja medija i raznih gastro-kritičara na konzumente. Drugim riječima, na snagu marketinga.
Konkretno, jedna grupa stručnjaka se istovremeno nalazi u mjestu istraživanja, sjede zajedno ili na različitim pozicijama. Naravno, da dolaze inkognito i nisu poznati gastrosceni ali kako nam kaže jedan član koji taj posao radi već preko 20 godina, u tome i jest cijela bit. Jer, iskreno govoreći, pisanje recenzije tipa: „dobar dan, mi smo iz portala xy i želimo nešto lijepo napisati o vama, zato nam pripremite nešto jako fino, mi naravno nećemo ništa platiti vama a ni vi nama, tj. besplatno ćemo se napapati pa i lijepo napisati“, baš i ne odgovara realnosti.
No vratimo se na projekt: nakon posjete objektu koji je određen da bude u projektu članovi izmjenjuju iskustva i donose zajedničko pisano izvješće voditelju projekta, te se podaci dalje obrađuju. U projektu će biti obrađeno oko 200 gastronomskih objekata Hrvatske, Slovenije, Italije i Austrije. Najzanimljiviji zgode i nezgode bit će objavljene na raznim portalima i društvenim mrežama. Sve je pisano u prvom licu, a Mrcina je odabran za prvi tekst. Tacos Bar je bio odabran baš iz razloga što se već i prije otvaranja a i u prvih deset dana pojavio kao velika gastronomska zvijezda na hrvatskom gastro nebu, pa je ekipa nakon brifinga dobila zeleno svjetlo da malo bolje prouči tu senzaciju.
Ljudima koji ocjenjuju objekt u svrhu projekta najstrože je zabranjena bilo kakva forma privatnog ocjenjivanja objekta a još manje pisanje recenzija na društvenim mrežama.
Na društvenim mrežama sam primijetio da je jedini komentar admina Tacos Barr-a bio na dvije stvari  „Babetina“ i uključivanje štoperice, i to tek kad im je netko na stranicu zaljepio link s portala koji je prenio članak (u međuvremenu obrisan)  „Babetinu“ sam već objasnio, a štoperica… da, baš štoperica! Jer, ocjenjuje se potpuni doživljaj, od prvog kontakta pa do izlaska iz objekta. Prvi je dojam vrlo bitan za cijeli doživljaj izlaska. I prvi je kontakt bio za svaku pohvalu. Vidi se odlično postavljena važnost marketinga i profesionalnost u komunikaciji. Iako bi bilo dobro da se osim u marketing uloži u još jedan „egg“ jer kapacitet postojećeg je definitivno premalen za navalu gostiju. Ili su to gosti željni krvi…
I tak…štoperica je ponovno uključena, a vama, poštovani čitatelji uskoro i jedan članak o ocjenjivanju gastronomije u svijetu ali ne za besplatan ručak…

Trendovi u Hrvata 3. dio

Zucnuti bilo što o pizzama ovih dana jednako je dirati u osinje gnijezdo. Možda još i gore! Otprilike ko pisati o ćevapima (o da, i to će doci na red!) ili o tome kako se zapravo burekom mogu nazivati sve pite a ne samo ufrkanac s mesom. No, dok smo pri modelima ćevapa i burek/pita ograničeni na prste jedne ruke pizze su „igre bez granica“.

Svi znamo da je preteča sadašnjih pizza bila hrana siromašnih u starom Rimu. Barem je to svojevrsno geslo kad je Pizza u pitanju. No to je samo relativno točno. Isto  kao što pod geslom „što su jeli naši stari“ u Hrvatskoj vidimo neke kerefeke koje sigurno nisu jeli jer jednostavno toga nije bilo, odnosno bilo je, ali našim starima je bilo nedostupno. I „naši stari“ i rimski puk hranio se – otpacima s trpeza bogatih.

Prema nekim novim saznanjima, tijesto je služilo da bi se na njemu pekla hrana! Oni bogatiji bi pojeli gornji dio a tijesto, koje je vjerojatno bilo užasnog okusa, ostavljali bi na milost sirotinji.
Prolaze stoljeća, dolazi mračni Srednji vijek i nemamo pojma što je s pizzom sve do 18. stoljeća kad se ponovno pojavljuje, doduše stidljivo ali je prisutna. I napokon značajni datum: 11. lipnja 1889. i onaj napuljski nesretnik Raffaele Esposito, koji nas je zajebo za sva vremena, i svojim uvlačenjem kraljici Margheriti promijenio tok gastronomske kulture cijelog svijeta. Napuljci su progurali pizzu u svijet i imaju pravo svoju pizzu nazivati „pravom“. Rimljani su izgubili borbu! Vjerujem da nema zemlje bez pizzerije.
Pizza se čak ne može nazvati ni trendovskom hranom jer je stalno prisutna u našim životima. Tanka ili debela, s puno ili malo sastojaka, slatka, slana, prekrivena, otkrivena, zapaljena, smrznuta, iz električne ili krušne peči, pizza je vječna. Zanimljivo je da je prošlogodišnja konzumacija pizza svih vrsta u Njemačkoj premašila brojku od milijardu i 100 milijuna pizza! Na 80 milijuna stanovnika je to prava senzacija.

Dolazak Pizze u regiju

Počeci pizza u SFRJ datiraju iz davne 1972. godine. Istovremeno su se „opizzili“ Beograd, Ljubljana i Zagreb. Također je zanimljivo da su i Sarajevo opsjedali ali… ćevapi, bureci i pite hrabro su branili svoju gastronomsku autonomiju punih 10 godina, no pred brojno jačim neprijateljem morali su pokleknuti i priznati poraz. Pizza je 1982 osvojila i Sarajevo.
Zagrebačka pizzerija (i špageterija!) 4. Lovac u Dežmanovom prolazu, mala ispostava Dubravkinog puta, a pod patronatom ugostiteljskog giganta „Lotrščak“ bila je svojom pojavom u ranim sedamdesetim prošlog stoljeća pravi hram pizza. Na blagajni si platio pizzu kakvu si htio (mogućnosti: šunka ili špek, ili miješana, što znaci i šunka i špek), dobio si cedulju s brojem i onda čekao nestrpljivo, ko u Alan Fordu kad igraju tombolu, kada će teta u „borosanama“ uzviknuti tvoj broj. Pizza koju si dobio bila je čisti hedonizam. Mala, ne veća od pedlja namljackana nekim paradajzom, skurene površine, s polu-sirovim dnom i s maslinom koja je u sredini plivala u nekom ulju. Tijesto (bez preračunavanja levitacije, hidratacije i slične masturbacije) vjerojatno je bilo sličnije onom od nesretnika Esposita nego današnjem savršenstvu. Ali, tada si bio pravi trendseter jer si mogao reč dečkima: „Bil sam na pizzi“! I bio si kralj!
Sedamdesete i osamdesete prolaze i pizzerije niču jedna za drugom. Ne možeš više ni poloviti gdje je najbolja. Pizze su sve veće i veće, sve luksuznije i sve bolje. Pa senzacije: „pizza za van“, pa čak i dostava pizze. Današnjim je klincima vjerojatno teško zamisliti da je dostava bila senzacija. Bila je. Isto kao i Marlboro, Coca-Cola i Milka čokolade. To su bile senzacije!

Trendovi

Pizze godinama vladaju Zagrebom, manje više iste ili slične i eto ti nove napasti: 2004. godine pojavljuje se Karijola s nečim čisto novim: uskrsnulim rimskim modelom sličnom mlincu, koji je u Zagrebu vrlo dobro prihvaćen. Apsolutan hit i pravo trend mjesto postaje Karijola u Kranjčevićevoj. Tamo prvi put i vidim stroj za valjanje rimskog modela pizze i jednostavno uživam jedući pizzu. I nije me briga kakav je model, meni dobra. I nije me briga jesam li u trendu ili nisam…
I baš kad pomislih da je kraj lutanju pizza labirintima i da „nema dalje“, u kasnu zimu 2014. pojavljuje se jahač apokalipse Marin Vanjak te svog konja zvanog O´Hara sparkira na Malešnicu.
Marin je unio potpunu pomutnju u zagrebačku pizza-scenu. Unio je neke novitete koji su bili više ili manje dobro primljeni (da, zajebana je zagrebačka publika), ali se vidjelo da mu se ukazuje cilj: savršena originalna pizza napoletana!
Nakon vrludanja vamo-tamo u ljeto 2016. pada odluka: samo napoletane! Ni čut za rimski stil!
Marina možete voljeti ili mrziti, možete govoriti o njemu što hoćete: da je ovakav, onakav, ćelav, dlakav, ali jedno je sigurno: nakon neprospavanih noći i noći, prevaljenih kilometara, analiza i intervjua Marin i njegovi djelatnici uspjeli su napraviti savršeno tijesto za savršenu „vera pizza napoletana“. I opet se zagrebačka pizza scena podijelila: dio vjeran tankom tijestu i dalje obilaze Karijolu ili recimo Duksu, dok je O´Harina napoletana postala trend u Hrvata! (Btw, ja u O’Hari više ne jedem iz principa ali o tome drugom prilikom) 

Odluka o ukidanju rimskog stila je bila i glupa i hrabra u možda čak jednakim omjerima, Marin je ostao dosljedan sebi i izbacio vrhunski proizvod ali dio publike je zauvijek izgubljen. Povele su se emotivne rasprave, optužbe, pohvale i kritike prštale su sa svih strana do te mjere da više ne možete ostaviti recenziju na njihovoj Facebook stranici jer su stvari izmakle kontroli i prešle granicu dobrog ukusa. Dio atmosfere još uvijek postoji dokumentiran u postovima posjetitelja ali više ne možete javno vidjeti koliko zvjezdica su O’Hari dodjelili gosti.

No, jesu li gosti koji su se do tada kleli u O’Harinu romanu a onda prihvatili napoletanski stil, prihvatili isti zato što im je osobno zaista bolji ili zato što je O’Hara do tad već postala brend i počela diktirati trendove? Bilo bi zanimljivo vidjeti raspravu na tu temu (pod uvjetom da preobraćeni ljubitelji budu potpuno iskreni).

Koji mi je bio najbolji pokazatelj da je O’Hara trend?  Jedan divan primjer zbog kojeg i pišem ovaj cijeli tekst:
Stol do mene sjede dvije cure koje zajedno imaju kila otprilike ko ja. Vidiš na njima da im je samo zdrava hrana na pameti, a pizza… baš i ne. Jedna od njih naruči „capricciosu“. To je ona pizza sa srcem artičoke, koja je i glavna fora zašto se ta pizza naručuje. Gledam ja njih, ne znaš ko koga jede: one pizzu ili pizza njih! I na kraju što se dogodi? Ona sa „capriccosom“ ostavi rub i na stranu stavi ono divno, nježno srce artičoke. Ja gledam i ne vjerujem… Opale selfie, plate i odu. I što reči nego da su bile u OHari samo zbog selfija i zato da mogu svima (in real time) reči: „Bile smo u O´Hari“! Ko ja pred 40 godina: „Bil sam na pizzi“!
U O´Hari ne možeš dobiti mjesto, uvijek su puni. Koliko će to trajati? Dok se ne pojavi neki novi trend. Ali do onda će se profilirati pravi ljubitelji prave napoletane i postati stalni gosti. Isto kao što su se profilirale pizzerije rimskoga tipa. A oni koji samo žele biti u trendu potražit će novi hram obožavanja...
A naš jahač apokalipse? Osedlao je svog OHaru i odjurio na istok. Bugarima će „prodati“ ono sto je trend: otvara se podružnica u bugarskoj metropoli. Kako će Bugari prihvatiti jednu potpunu novotariju vidjet ćemo.
Ili kako bi Marin rekao:
Stay tuned…