Volite li hamburger iz kojeg curi krv? Ne? Niste u trendu!

Trendovi u Hrvata 2. dio

Vjerojatno ne bih ni pisao ovaj tekst da nemam 3 svjedoka događajima u lokalu.
Dakle… nakon velike medijske popraćenosti, fenomenalnih recenzija, nakon samo desetak dana od otvorenja, nakon što ga Kult Plave Kamenice spominje čak dva puta u kraćem vremenu kao senzaciju, uputih se (s pojačanjem) upoznati i to gastronomsko čudo.
Preko FB- stranice sam poslao upit za rezervaciju i uključio štopericu. Ugodno sam se iznenadio profesionalnošću jer je odgovor stigao nakon nepunih 7 minuta. Ljubazno mi je objašnjeno da rezervacije ne postoje. Ok, idemo na neviđeno pa ako nema mjesta imamo i plan „B“. Srećom, odlučismo se za nešto raniju večeru (18:30) te je za prvim stolom lijevo bilo još mjesta. A i gost koji je upravo bio na odlasku ljubazno nam je ponudio mjesto za svojim stolom. U kratkom razgovoru saznajemo da je već 3 puta bio ovdje (od otvorenja je prošlo tek desetak dana) i da je jako zadovoljan. Hamburgeri su ok, dočim su, po njegovu mišljenju, tacosi preskupi. Odlično! Sad već imamo i savjete „inside-ra“, veselimo se večeri.

Unutrašnjost lokala je pomalo kaotična, mijenjaju se različiti stilovi i svi mogući materijali. Pa tako možemo nači staklo u boji, metal, drvo, zid od umjetne cigle pa i plavo-bijele ukrasne keramičke pločice koje bi valjda trebale odavati meksički štih. Kao što rekoh, po mom ukusu malo previše svega i svačega (kasnije čemo od osoblja saznati da su ukusi različiti) ali to me nije smetalo koliko su me smetala ulazna vrata koja se nisu dala zatvoriti, već su nakon svakog ulaska i izlaska ostala otvorena. Nisam toliko osjetljiv na propuh ali, jednostavno je neugodno kad ti nešto stalno puše po leđima. Stalno… jer stvarno je gužva i svako malo netko ulazi i izlazi.
Osobno ne volim ni kada me stalno netko nagurava laktovima kad jedem, a ne volim ni situaciju kad jednim pogledom mogu obuhvatiti sve goste kako žvaču. Atmosfera je slična atmosferi ZET-ovom tramvaju oko 5 popodne, s razlikom da ovdje, osim hrane još i udišeš i hrpu parfema istovremeno.

Iako se nazivaju „restoranom“, s restoranom to nema nikakve veze, osim sto ljudi jedu. Osjećam da sam na pravom „trendy“ mjestu u Hrvata. Dolazi konobarica, ne pretjerano zainteresirana, za početak naručujemo 4 hamburgera, koji ubrzo i dolaze, servirani u simpatičnim „škafetinima“. I tu počinje gastronomska katastrofa dostojna „Titanica“.
Pecivo je „brioche“, sladunjavo. Znam, znam… to je američki stil, no meni uz pljeskavicu više paše neko slano, „muškog okusa“, nego ovo slatko (ovo je čak bilo i preslatko za „brioche“ pojmove) koje je primjerenije za pojesti ga s pekmezom od marelica. Ili jagoda! Mozzarella (koja je zaista dimljena), u debljini papira, kompletno bez okusa, (osim na dim) i rastezljiva ko guma, čini se da egzistira u tom hamburgeru samo zato što je na popisu sastojaka. Ostali sastojci su bili u redu. Nikakva senzacija, a ni katastrofa. Prosjek…
No, kada zagrizoh u pljeskavicu, neki čudan okus u ustima. Pogledam… sirova! Ne vjerujem, pa idem stisnuti prstom, kad ono: još i curi neki krvavi sok iz nje! Nama to nije bilo jestivo. Gledam druge stolove, i drugi gledaju u svoje burgere i čudom se čude. Dolazi konobarica…
– je l’´sve u redu?
– nije
– zašto?
– zato što su pljeskavice kompletno sirove i čudne boje (pokazujem joj kako se cijedi ona krvava tekućina i smeđe sivu površinu)
– mi to tako serviramo, po tome smo poznati i naši gosti to znaju
– gospođo, ovo je toliko sirovo, da samo što još ne čujem ritam srca goveda kojeg ste samljeli. I kakvi „vaši gosti“? Pa imate otvoreno tek desetak dana. Jeste vi neki privatni klub, a mi smo ovdje zabunom?
– trebali ste reči da želite jače pečeno
– ne, nego ste nas vi trebali upozoriti da servirate sirovo (nikad nisam čuo da se gostu nudi mogućnost biranja)
– mi to tako pečemo u našem „egg-u“, na 50°

krvavi-hamburger
FOTO: Mrcina @Taco^s & Burger Barr #nofilter

 

Dragi moji… može li se proces termičke obrade hrane na 50° nazvati pečenjem? Podsjećam vas da je temperatura u sauni dvostruko veća! I kako uopće reguliraju temperaturu na 50° u „jajetu“? Dakle, ovdje je osoblje ludo (od sirovih ludih krava) ili neinformirano (od ignorancije). Kako god bilo, krvavi hamburgeri nisu prihvatljivi koliko god mi željeli biti u trendu.

Zašto je krvavi steak ok a krvavi hamburger ne?

Pisao sam već o dry age trendu, možda je trend sirovog hamburgera samo varijacija na temu, no zašto je krvavi steak ok a krvavi hamburger ipak ne?  Zato što se večina opasnih bakterija nalazi na vanjskoj strani mesa. Steak  zapečete izvana i tako ste ubili  bakterije spriječivši ih da uđu u unutrašnjost, kod hamburgera fino sve vanjske bakterije prilikom mljevenja pomiješate s unutarnjim djelovima mesa i ako ga prilikom pečenja ostavite sirovim iznutra, bakterije imaju tulum, prvo u središtu vašeg hamburgera, a zatim u središtu vašeg probavnog sustava.

Neka društva su toliko napredna da čak imaju pravilnike o pripremi mljevenog mesa, možete pročitati, a ako vam se ne da možda su dovoljne dvije riječi: Escherichia Coli.

U spomenutom baru ne da ne misle da je sirovo mljeveno meso opasno nego se i hvale njegovom sirovošću.

No, mi dajemo šansu i ostajemo jer želimo probati i tu senzaciju od tacosa o kojima svi pričaju danima (točnije 10 dana). Postoje 4 vrste, u porciji su tri tacosa. Nas je 4, eto još jedne nepremostive situacije:

-molimo vas tacose, ali dajte nam od svake vrste po jedan.
-ne može. može samo jedna vrsta
-a zašto ne može od svake vrste po jedan?
-zato što ne može
-u redu, ne razumijem, al eto… onda nam dajte 4 komada od jedne vrste (govedina)
-ne može
-zašto sad ne može?
-zato što ne mogu to naplatiti
-gospođo (čitaj: babetino): ovako, ukupnu cijenu podijelite s 3, pa dobijete cijenu jednog tacosa, pa onda pomnožite s 4 i eto obračuna!
-ne može, tako nije formirana blagajna
-pa formirajte
-nema gazde
-ok. nas je 4. onda nam zaračunajte 2 porcije al nam donesite 4 tacosa (ja već ispižđen od diskusije).

I dođu tacosi, okusa… neodređenog, ali definitivno preslani! Unutra neka masa od govedine…
Zadnji dijalog s babetinom:
-je l’` bar ovo bilo u redu?
-nije, bilo je preslano
-ukusi su različiti
-ukusi su različiti, ali to nema apsolutno nikakve veze ako je nešto debelo preslano, ali sad što je…tu je, molim vas račun…

Platismo 400,00 kuna i oslobodismo stol na koji su već čekali sljedeći gosti željni krvi. Moj im frend u prolasku dobaci: „zatražite jače pečeno“.

Tipičan primjer trendovskog lokala, uz naravno, vlasnikov nepogrešiv osjećaj za mentalitet zagrebačke populacije, začinjen s dobrim novinarskim vezama. Jer ako je ovo „čudo“ zaslužilo tako visoke ocjene i da bude na raznim top listama, ako ne prvi, onda u samom vrhu, dokazuje samo dvije stvari: da smo glup i povodljiv narod ili da nemamo blagog pojma o hrani. A još vjerojatnije da smo kombinacija jednog i drugog

Za sastav burgera: doslovno je pisalo Black Angus + Žumberačka junetina (kakva je to sorta goveda „Žumberačka“?… ko da napišeš: nastupaju Pamela Anderson + jedna mala iz susjedstva). S obzirom da su napisali Žumberačka s veliko Ž za pretpostaviti je da misle na ime sorte. Koliko je meni poznato takva sorta nije registrirana.

Bar, bistro ili bilo koje mjesto koje ima neprofesionalne konobare (jer ovo sigurno nije izučena ugostiteljska radnica), koji nude sirove pljeskavice (prema zakonu, u nekim državama EU zabranjeno je prodavanje proizvoda od mljevenog mesa, osim tatarskog, koje nije skroz pečeno) i koje ima čudnu ponudu, ne može biti referenca za taj tip ugostiteljstva. .

Ali kod nas može

Jer je u trendu…

Oglasi

O burgerima, tacosima, pizzama: o trendu

Trendovi u Hrvata 1. dio

Činjenica je da ugostiteljski objekti niču ko gljive nakon kiše. Ne prođe dan a da netko ne otvori ili ne najavi otvaranje kakve specijalne, najspecijalnije draškalice naših nepčano-jezikovih okusnih pupoljaka. No, u cijeloj nauci postoji jedan kljucni trenutak: badava ti sva gastronomska znanja svijeta ako u Hrvata ne znaš prepoznati „who is who“… „big chef“ kulinarstva. Ili kako bi rekli: „veliki poglavica kojega se bespogovorno sluša“. Jer On odlučuje što će pomodni Hrvati jesti. On gura guske u maglu…

Na primjer: sjećate li se… ne tako davno, meso goveda „Kobe“ odnosno „Wagyu“ ušli su u Hrvatsku na mala vrata i brzinom munje se proširili. Svaki restoran koji iole drži do svog imena nudio je steakove tog zaista perfektnog goveda. Kobe je nestao kao rukom odneseno a najnoviji trend je postala odležala govedina. I ponovno ista priča: OPG-i, krčme, restorani, seoska domaćinstva, konobe i zalogajnice, hamburgernice i pizzerije…svi ponosno upiru prstom tamo gdje piše „dry age“.
Od kojeg je goveda, koji je komad… to je manje važno. Važno je da „dry age“. A je l’ zbilja „dry age“ il je možda „wet age“? Ma nema veze! Koga to uopće zanima, važno je da se shera po društvenim mrežama i daje 5 minuta slave ponosnom vlasniku ugostiteljskog objekta jer  ljudi se kod njega chekiraju ko ludi postajući #nofilter fotke mesa.

I „dry age“ se još nekako drži u sedlu, kad eto ti novog trenda. Isti se naziva „black Angus“ (ne anus)! Black Angus je u Hrvata zamijenio slavno „Kobe“ govedo. Ime je jebačko a i Hrvati vole crno. Ali, koji je to zapravo „black Angus“? Je l’ irski Black Angus, argentinski Black Angus, urugvajski Black Angus, američki Black Angus? Ma nema veze…

No što je uopće „Black Angus“?

Black Angus je zapravo vrsta irskog brzorastućeg goveda, prvi put uzgojenog u Škotskoj sedamdesetih godina pretprošlog stoljeća. Zbog svog brzog rasta i rane spolne zrelosti dolazi do poremećaja strukture masnog dijela u mesu, te je ta vrsta goveda ubrzo postala manje vrijedna (osim u Americi, ali tamo i tako sve prolazi) i sve više napuštana. No, meso koje je dobiveno križanjem s drugim pasminama daje vrlo dobar okus. Prema onome što sam vidio u hrvatskim prodavaonicama, u prodaji je nekrižani „Black Angus“.

U novootvorenom Tacos & Burger Baru u Jurišićevoj čak nude burger od (kako piše):
BLACK ANGUS + ŽUMBERAČKA JUNETINA (Moj osvrt na posjetu dotičnom baru slijedi kad se oporavim od neviđene razine neprofesionalizma doživljene u novom must mjestu za Zagrebčane a i šire)
Kakva je to pasmina „žumberačka junetina“. Koliko se ja razumijem u meso, takva pasmina ne postoji. Ovo je tipičan primjer sljubljivanja trend + domoljublje. Našim trendseterima predivno. Zašto ne bi znao koja je vrsta mesa pomiješana s „black angusom“? Ma nema veze… sa Žumberka je. Zamislite… otpelaš pajceka na Palagružu tam ga držiš neko vrijeme i prodaješ „pravu palagrušku svinjetinu“!

Ili recimo, pajceke u komiškoj uvali koja se službeno zove Pizdica. Rastrančiraš ga i onda prodaješ „originalne kare iz Pizdice“!

I uopće ne znam zbog čega svugdje piše „svinjski kare“? Koliko ja znam, kara je muškog roda. Dakle, svinjska kara ili svinjske kare!

Ako si na Instagramu, znači da postojiš, ako objavljuješ hranu znači da si gastronom

S obzirom na to da na demokratskoj pozornici svatko ima pravo nastupa, bez obzira na rasnu, vjersku ili seksualnu orijentaciju, bez obzira na inteligenciju, internet nam daje mogućnost čitanja razno-raznih pizdarija. Naišao sam na nešto što apsolutno želim podijeliti s vama. Na Instagramu pod lozinkom branka.kulaš.3. To je vjerojatno „nick-name“ jer ne vjerujem da bi netko objavio svoje pravo ime i prezime za genocid koji objavljuje. Ista je, naime, umiješala majonezu u ni više ni manje nego brujet (brodet)! I to ne bilo koju nego baš „Zvijezda“ majonezu! Može li mi netko objasniti svrhu stavljanja majoneze u brujet (ili bilo koji sos)? Ajd na stranu to što fotografija uopće ne liči na brujet, jer te tri krepane ribetine posute s peršinom i tri žute biljarske kugle položene u neku crvenu žabokrečinu liče na užas… ali majoneza? Pa kud baš majoneza…

I šećer na kraju: naravno da je marketing tvornice „Zvijezda“ oduševljeno lajkao fotku uz zaključak da okus nije razočarao. Divan marketing „Zvezdaša“, koji nam poručuje otprilike: „Zvijezda“ majoneza će Vas razočarati u svakom pogledu, no ako je stavite u brujet (grah, gulaš itd…) sigurno neće! Našu majonezu upotrebljavajte isključivo i samo, kao nezamjenjiv dodatak za kuhanje brujeta.

I eto novog trenda u Hrvata: brujet s majonezom!

 Dalmatinci, spavate li mirno?

brudet

 

 

Računajte na nas

“Ne spominjem prošlost i bitke daleke,
jer rođen sam tek posle njih.

Al’ život pred nama
još bitaka skriva
i preti nam,
preti o duboki vir.
Ja znam da nas čeka
još sto ofanziva
jer moramo čuvati mir.
Računajte na nas.”

jna-mrcina-blog
Fotka: privatna arhiva

Pred više od godinu dana kontaktirala me je jedna poznata novinarka. Razgovarali smo o par tema, u ono vrijeme vrlo vrućih, npr: zašto je Tihomir „Građevina“ Orešković uopće došao u Hrvatsku za premijera, pa ovo, pa ono… U jednom sam joj trenutku rekao da na Balkanu čujem potiho zveckanje oružjem. Na to se ista nasmijala i zaključila da je Balkan već dosta istraumatiziran ratovima i da nekih borbi sigurno biti neće.

I zapravo, od kuda krenuti…

SIRIJA I RUSI

Pada li nekom na pamet razlog Putinove zainteresiranosti Sirijom? Ne? Evo recimo jednog scenarija: Putin se dogovori, pomogne (još) aktualnoj vladi u Siriji da spička pobunjenike i uparkira svoju flotu u Siriju. Ups… pa što ja to pišem? Zapravo već i paradiraju po sirijskom priobalju, još od listopada prošle godine. Ma jel’ ja to vidim ruski nosač aviona „Admiral Kuznjecov“? Eto već i ruskih manevara po Sredozemlju…
I što to ima s nama? Eto, recimo, tovariš Kuznjecov odluci krenuti u malu plovidbu, pa tako lijepo mic po mic, prođe Otrantska vrata i malo po malo dođe do Crne Gore. I onda se lijepo uparkira u crnogorsko primorje s cijelom flotom i pedesetak aviona. I eto Rusa u srcu NATO-a. Kako je to moguće?  Vrlo lako! Postoje međunarodne vode i tu se lijepo voza tko hoće. Tako su, recimo 5 kineskih ratnih brodova veselo plovili međunarodnim vodama Beringova mora kada je Obama posjetio Aljasku u rujnu 2015. godine. Isto tako se i Rusi mogu špancirat po Jadranu a NATO-vci koji su načičkani po cijeloj Siciliji im mogu samo mahati. Toliko o Rusima i Siriji… Ah, zaboravih: pred gotovo dvije godine jedan je ruski avion preletio u niskom letu preko jednog američkog razarača. Fućkaš to što je došao „niotkuda“ (nije primijećen na radaru), nego je fora da je sva elektronika na razaraču bila pola sata izvan funkcije.

HRVATI I PODMORNICE

Bivši ministar obrane Kotromanović (onaj koji u japankama vrši smotru aviona) izjavljuje da će se Hrvatska oboružati ni više ni manje nego podmornicama koje će imati obrambenu funkciju! Ja nikad nisam čuo da su podmornice obrambeno sredstvo, već ofenzivno ili špijunsko. Dakle, kako Kotromanović navodi, podmornice će bit uparkirane u otočkim kanalima i tako čekati u zasjedi mrskog nam neprijatelja. Dapače, u prvoj fazi ćemo kupiti rabljene podmornice a u sljedećoj ćemo ih sami i proizvoditi. Neš ti nauke proizvest podmornicu. Hrvat sve može. Samo ako hoće. I ako zna…

HRVATI I HAUBICE

Njemačke samohodne oklopne haubice, oznake PzH2000 predstavljene su kao najmoćnije hrvatsko oružje. Kao prvo, rijetko tko i zna sto je razlika između oklopne haubice i tenka, zar ne? E sad na stranu sve, naručeno je 12 haubica, a evo najzanimljivijeg: cijena jedne haubice iznosi 1.000.000,00 Eura, cijena prilagodbe za nas iznosi još 2.400.000,00 Eura po jednoj jedinoj haubici. U tu cijenu ulazi, kako saznajem iz MORH-a, i „bojenje i izmjena natpisa“! To bojanje nam najbolje ide, tuneli, haubice, itd…itd….

Najbolje od najboljeg: nigdje ne postoji podatak koliko je projektila dosad ispaljeno iz cijevi naručenih haubica. Jer, cijev ima rok trajanja, ovisan o broju projektila. Kako se najveći dio cijene haubice odnosi na cijev, sama je haubica za šrot ako joj je cijev već „pri kraju“.

U međuvremenu smo za „onu“ vojnu paradu dobili dvije haubice, doslovno za paradiranje. Još smo i sami platili prijevoz iz Njemačke do Hrvatske, paradirali na paradi, pa ih vratili natrag. Nisam siguran, al mislim da nas je samo to haubničko paradiranje koštalo oko 80.000,00 Eura.

U međuvremenu, nema haubica jer je isporuka „po uplati“. A zna se koliko su Hrvati teški na plaćanju. A brzi na jeziku.

MiG 21 vs. MiG 29

Izrugujemo se Srbima sto su dobili/kupili avione MiG 29. Mi se smijemo!? Mi! Mi, koji imamo MiG 21! Za neupućene, 21 je tridesetak godina stariji model od 29. Mi, kojima „migavci“ padaju s neba ko kruške, mi koji uopće ne znamo od kojih su nam dijelova sastavljeni avioni! Al glavno da se rugamo. Mi koje su preveslali… sad o toj aferi šutimo, tema zaključena, al drugima se rugamo. Čitam u hrvatskim medijima komentare o tome kako se Srbi preplatili svoje MiG-ove. Hahaha. Kakva je ono, uopće situacija s pilotima?

MORH vs. MRAP

Pred gotovo dvije godine Amerika nam je „poklonila“ 220 (slovima dvijestotine i dvadeset) rasklimanih borbenih vozila. Prema procjeni vrijednosti, MORH je uplatio u državno proračun 12.500.000,00 kn. Pravilno i po zakonu. PDV se mora platiti i na poklonjenu robu. Pa i za sredstva koja će služiti za obranu samostalne i suverene Hrvatske na čelu s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Uz malo matematike i znanja postotaka ispada da je svako vojno vozilo procijenjeno na 227.272,00 kn. Dakle, zanima me kako i tko je to procijenio. Vjerojatno neki naši stručnjaci koji takvo vozilo nikad nisu ni vidjeli. Ej, al zamislite samo koliko je ubojito borbeno vozilo koje vrijedi otprilike ko Škoda Octavia! I odmah 220 komada. Pa gdje će ta vozila voziti? Ne bojte se, neće nikuda, jer propadaju na skladištu u Jankomiru. MORH naime nema love da naoruža ta vozila. Ma što naoruža… nemaju love ni da ih prebojaju u zelenu boju i stave oznake. Opet fali boje. Kao i za haubice. Boja se posušila u tunelima Dalmatine…

Haubice, vojna vozila, stare podmornice… izgleda da je Hrvatska postala odlagalište za NATO vojni otpad.

HRM vs. RIS

Pred nekoliko je godina HRM naručila (od tvornice RIS-MARINE) veći broj gumenjaka za svoje potrebe. Iako je jedan od ponuđača nudio brodove s NATO certifikatom, mornarica se odlučila na potpuno neadekvatne i kvalitetom loše RIS-ove gumenjake. Vecina ih nikad nije zaplovila i trune u skladištu, dok i onih par koji plove…ajme majko, više su na servisu nego u plovidbi.

HRVATI vs. VOJNI ROK

Kako bi mogli opsluživati ovo smrtonosno gore navedeno oružje, uskrsnuo je prijedlog da se uvede obavezni vojni rok od čitavih mjesec dana. Možemo samo zamislit koliko bi se klinaca izvuklo s raznim zdravstvenim poteškoćama. Čak i potvrdama o psihičkim poteškoćama, samo da se ne „služi narodu“.

jna-mrcina-1-blog
Fotka: privatna arhiva

Ja sam služio sredinom osamdesetih. Zanimljivo je koliko je djece (uglavnom od roditelja liječnika) bilo oslobođeno služenja vojnog roka zbog zdravstvenih poteškoća. Dosta njih su kasnije bili vrhunski sportaši pa i nastupali za reprezentacije. Dakle, mene su kao politički nepodobnog suknuli za vozača „dajca“ a poslije u brdsku pješadiju u Bohinjsku Belu. I to sa završenim fakultetom. No o tom jednom drugom prilikom.

Dakle, tada sam shvatio smisao vojske. Tamo ti rade razne pizdarije i podvale, pa te onda promatraju da vide koliki ti je prag tolerancije. U slučaju rata oni problematični idu u prve bojne redove a oni s malo soli u glavi ostaju u pozadini. S obukom od mjesec dana (koji bi to uopće rod trebao biti?), možeš samo u prve bojne redove. I to za nekog drugog, na nekom tuđem ratištu. Jer, iako se danas ratovi sve više vode „pritiskom na gumb“, bespilotnim letjelicama i sličnim, svejedno netko treba plaziti i po zemlji. Najbolje onaj s mjesec dana obuke. I s M-48 u ruci. Ta me doktrina neobično podsjeća na albansku strategiju prije pedesetak godina kada je Enver Hoqa dao izgraditi za svaku albansku obitelj po jedan bunker iz kojeg će glava obitelji iz puške pucati po avionima koji će po njima bacati bombe. Aha… Albanija… Tamo se vojni rok nekad služio 3 godine. Ako si imao brata koji je bio nesposoban, onda i za njega još tri.

I…dragi moji… je l’ se i vi smijete kao i ona teta-novinarka s početka priče…

Burek je bureku pita

Usuđujem se pobijati tvrdnju da je „burek samo od mesa“ a da su sve ostalo „pite“

 

burek-mrcina-blog
Fotka: Kraljice 

Krenimo redom.

Narodna je legenda da je burek samo od mesa a sve ostalo su pite. Ovo „sve ostalo“ je naročito rastezljiv pojam.  A tvrdnja baš i nije točna, bolje rečeno, vrlo je netočna.

Ispitivanje sam vršio na multietničkom uzorku sastavljenom od Bosanaca, Kosovara, Hrvata iz Bosne, Albanaca iz Albanije, Albanaca iz Makedonije, Grka i Turaka te došao do vrlo zanimljivih rezultata.

Što je burek, što je štrudl, a što  pita…

Prvo, moramo zaključiti da je sama riječ burek (orig. börek) došla s Turcima, a označava (pazi sad!) vrstu tijesta koje je kod nas poznato kao vučeno tijesto, jufke ili kore za štrudl. Samo ime dolazi od turske rijeci „bur“ sto znači savijanje. I eto nam savijače! Oblik gotovog proizvoda je uvijek u obliku sfrkane zmije.

Dakle, u startu pobijam tvrdnju da je „burek samo od mesa“ a da su sve ostalo „pite“. No, kako kod nas (regija SFRJ) uvijek netko mora biti pametniji od originala, eto neki se pametnjaković  dosjetio i uveo taj vrlo poznati postulat, koji se proširio regijom. Pa tako, tisuću puta ponovljena izmišljotina postane istinitom. No, stariji će se Zagrepčani sjetiti da se nekad govorilo: burek od mesa, burek od sira i burek od jabuka, jer je to bila jedina ponuda bureka u nas. Višnje, krumpiri, špinat, Nutelle i razna druga čuda došli su kasnije. Taj starinski burek bio je vruć, hrskav i izuzetno mastan. Ako ste ga uzimali „za van“ dobili ste ga zamotanog u komad papira, (iz kojega je obično iskliznuo) dok je u buregdžijskim radnjama bio  serviran u plastičnom tanjuru uz obavezan jogurt.

Kad već spomenuh „štrudl“ odnosno hrvatski savijaču, valja spomenuti da su za originalni austrijski Apfelstrudel zaslužni također Turci koji su ga uz mnoge druge delicije donijeli pod zidine Beča prilikom svojih osvajanja. Dakle, Apfelstrudel je ništa drugo nego burek od jabuka, doduše s moderniziranim sastojcima i rolan malo drugačije, odnosno deblje.

Burek Pitu Guli

E sad dolazimo do najškakljivije teme a to su pite. Moram odmah napomenuti da je naziv „pita“ regionalno varijabilan.

Od Bosne pa do Arabije postoje u svim mogućim oblicima i okusima. No, što se više od zapada udaljujemo na istok, „pita“ postaje sve deblja i deblja dobivajući različite dodatke. Od Grčke pa dalje na istok eto i kvasca u piti!

Albanci rade pitu kod kuće i obično je četverouglastog oblika, kao i „tepsija“ u kojoj se peče. Stavlja se sloj tijesta pa sloj „file“ koja sastavno odgovara onom u burecima. I tako se slaže sloj po sloj.

U Grčkoj i dalje prema istoku je pita zapravo vrsta pogače s kvascem  koja se jede kao prilog gotovo svakom jelu.

Totalni pita-kaos nastaje negdje na Bliskom istoku gdje se sudaraju izraelske, odnosno palestinske pite s grčkim modelom. Na tom „trusnom području“ doslovno svaka kuća ima neku svoju podvarijantu.

No pita-mistery se proširuje prema zapadu. I tu se pojavljuju pite, ali kompletno u drugom obliku. Naime, rade se od prhkog tijesta i sukladno tome su uvijek slatke. Pita od jabuka, pita od oraha, pita od višanja…

Situacija se ponovno mijenja dolaskom na Otok, gdje pita (pie) postoji u svim mogućim varijantama slatkog, slanog, kiselog, ljutog… No, kako Englezi od pamtivijeka moraju biti nešto posebno, tamo se u nekim oblicima pite, tijesto radi od – krumpira.

 

Kako god okrenuli, burek (od mesa) ima kultni status u Sarajevu. Možda čak i jači od ćevapa. No ipak, na jedan su dan Sarajlije priznali da im je nešto ipak milije od bureka. Naime, kada je na Olimpijskim igrama u Sarajevu, 15. veljače 1984. godine, Jure Franko, osvojivši srebrnu medalju u veleslalomu doveo cijelu naciju u ekstazu, po Sarajevu su osvanuli natpisi: „Volimo Jureka vise od bureka“!

Jednom prilikom (ili kako bi Bosanci rekli „jedne prilike“) kada se povela diskusija burek-pita, pita-burek, upitah jednog Sarajliju,  kako zovu kad se napravi pita od prhkog tijesta, a ne vučenog, s jabukama… Odgovor je stvarno bio originalan:

„Od jabuka može biti samo pita. Sve ostalo ima zajedničko ime: kolač od jabuka!“

E sad, jebo ga ti…

 

Ako ste ogladnili nakon čitanja teksta, znači da je cilj postignut. Ukoliko se želite počastiti s pravim, najpravijim burekom (u obliku sfrkane zmije) preporučam jedine i neponovljive Kraljice.  (Zagreb, Koturaška) I znajte: radi se samo po narudžbi, specijalno za vas. Vaše je samo da kažete meso, krumpir, sir ili špinat. I zapamtite: ako kažete šifru “Mrcina”, sigurno će fila biti malo bogatija!

 

pitu-guli_mrcina_blog
Pitu Guli

P.S. skoro zaboravih: Makedonski revolucionar Pitu Guli (1865, Kruševo – 1903., Kruševo, Makedonija) nema nikakve veze s gore opisanim pitama, štrudlima ili burecima!

Infuzija ili crni trubači?

Što izabrati za Valentinovo, pitanje je sad!

 

9250811463_5eeb72f820_b
Unesi opis

 

Dakle… simptomatično je da nam gastro-hramovi niču ko gljive ludare poslije kiše. Navodno je i to jedan od pokazatelja krize, jer stručnjaci kažu: „u krizi ljudi postaju depresivni, ne vide smisao štednje (jer će ionako vrag sve odnijeti) pa depresiju pokušavaju razbiti hranom“. Hranom i povećanom količinom alkohola, jer kako znamo, alkohol sve liječi.

No dobro, svoj pošteno ukraden novac možete, kao sto rekoh, potrošiti u šarolikoj gastronomskoj ponudi. Gastro-chefovi polako dostižu popularnost nogometaša. Mijenjaju lokale, ko u prijelaznom roku, neki otvaraju vlastite. Blještavilo i luksuz do kud oko doseže. Tu su i prve Michelinove zvijezde i preporuke. Neke su malo šepave, neke čudne ali važno je da je Michelin ušao u Hrvatsku.

Neću puno palamuditi o Michelinu u Hrvatskoj jer je ta tema već istrančirana na svim mogućim portalima i javnosti, i jer mi je tema nešto drugo, no želim ipak napisati kakve su zapravo razlike u svezi Michelina.

Iskustvo prvo:
Iako postoji jako puno restorana koji nemaju „zvjezdicu“ a hrana im je bolja nego u onima ovjenčanim slavom, definitivno sam najbolje jeo (i osjećao se) u restoranu „Enoteca“ u Barceloni. Tada je imao jednu a u međuvremenu je dobio još jednu Michelinovu zvjezdicu. Da… čak ni ja nisam mogao naći ni najmanju zamjerku. Hrana savršena, savršeno dizajnirana, divan interijer. Osoblje s pravim osjećajem odnosa „biti uvijek tu – a ne smetati“. Znate onaj savršen osjećaj kad vam osoblje čita misli i zna što želite.

Iskustvo drugo:
dokaz da ne mora sve biti na savršeno ušminkanom nivou za dobivanje „zvjezdica“ je berlinski lokal Bandol Sur Mer. Taj show vrijedi doživjeti! Kao prvo, tri puta sam prošao pokraj njega jer uopće nisam skužio da bi ta „pečenjarnica“ bila nešto u što bi Michelin pogurnuo svoj nos. Sljedeće, pri ulasku…konobar samo što me nije pitao: koji k… sad ti radiš ovdje… cijela atmosfera kao iz alanfordovske cvjećarnice. Televizori iznad ulaza kao da sam u kladionici, mala kuhinjica u sklopu prostora za jelo, rajngle i tave vise na sve strane, zidovi ispisani kredom, stolovi bez stolnjaka i podmetača, one jeftine čaše iz Ikee. svaki tanjur različit, Hip-hop mjuza, a osoblje kuha i poslužuje u ritmu mjuze… Gledaš kako ti kuhaju naručeno. I ne vjeruješ…
Jebote… pravo mjesto za mene. Hrana vuče na francusku ! Obožavam francusku kuhinju. Al kad je stiglo i kad sam kušao (bili neki morski specijaliteti) kao da sam zagrizao u more! Nevjerojatno! Pa sam još naručio nešto od vepra. Opet nevjerojatan osjećaj-kao da hodaš po šumi. Ma, ja bih mu dao i pet zvjezdica, časna riječ! I sad, ono što vas sve, vjerojatno zanima, a to je cijena: menu je 76.- Eura. Uz prateća vina, ova večera u više slijedova za dvoje, ispala je 230.- Eura, uključujući i 20% napojnicu.

 
Zbog čega odlazimo u pizzerije, pečenjarnice, restorane, bistroe?

 
Neki zato što im se ne da/ne znaju kuhati. Neki drugi zato što je to u tom trenutku „in“, tj. da budu viđeni (i o tom ću jednom pisati, o da…). Ja odlazim iz dva možda suprotna razloga: prvi je znatiželja- dolazim s velikim uzbuđenjem upoznavanja novoga. Drugi je razlog, želja – zaželio sam se nekog okusa koji mi je već znan.

No, nekako mi se čini da se stvari mijenjaju, jer više nit znam sto se nudi a nit kako će izgledati to sto sam naručio. Povod za ovaj tekst (ajd, falabogu napokon sam došao do teme zbog čega sam i počeo pisati) je ponuda za Valentinovo koju je Kult Plave Kamenice prenio. Meni je Valentinovo, otprilike značajno kao i Tarantinovo, Majmunovo, ili vlastiti imendan. No, možemo reči da su naši ugostitelji bili maštoviti. Čitajući ta kulinarska umijeća ja ne znam hoću li objedovati u restoranu ili bolnici, ludnici, ili nekoj drugoj ustanovi s rešetkama:

„Taglioni od nojeva jaja, golub, crni tartuf“
Ajde sad, apsolutno mi je jasno da je u Hrvata postao standard nojeva jaja. Ni kokošja ni gusja ni prepeličja, nego udri odmah po noju. Al kakav je sad tu golub? U kakvom je on agregatnom stanju? Je l’ golub ptica, il golub riba? Je l’ još leti…?

“Rižoto od škampa i kozica s dehidriranom ciklom i ikrom od pastrve u kori od drveta”
Ovdje mi se početak izuzetno dopao, no kako je rečenica išla kraju, tako je padalo i moje oduševljenje, pa sam razmišljao o smislu serviranja ikre u kori od drveta. Što bi ta pastrva (ili kako ju KPK naziva . „pastrmka“) trebala imati na umu da ikru odlaže u drvetu. Pa nije riba vjeverica…

“Bečki tartar”
Ovo si ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti…

“Repovi kvarnerskih škampa, crna zemlja aromatizirana kaduljom, gnudi od paške ovčje skute”
Ajde, i ovdje je početak dobar, al kad pročitah „crna zemlja“, odmah se sjetih filma „Maratonci trče počasni krug“ i scene na groblju…

“Kapesante, repići škampa i kozica , prnjavice sa spužvom od blitve pod morskom pjenom”
Ovo sa spužvom mi je baš zanimljivo, odmah si zamišljam kako ronim, iznad mene je morska pjena a ispod odjednom ugledam spužvu od blitve. Repovi škampa i koza mi ipak nisu došli u misli.

“Confit od lignji, pjena od rakova, spužva od palente”
Evo još jednom pjena + spužva. Očito se dobro sljubljuju i totalno su u trendu.

“Knedle od kruha, panceta, slatki krumpir, crni trubači”
I ovdje me početak oduševio, al na kraju kad vidjeh da ću jesti crnce koji još i trube, nekako mi se nije dalo… (množina imena gljiva na koje se vjerojatno misli je „trubače“ a ne „trubači“)

“Pašteta od pačjih jetara, infuzija od đumbira i šljiva, crumble od pecan oraha”
Iako znamo sto označava infuziju u gastronomiji, nejasno mi je kako se infuziraju đumbir i šljiva. Možda bi trebalo pisati „fuzija“? No nema veze, previše me podsjeća na miris bolnice.

 

Kako bilo da bilo, uživajte. Kao sto vidite mašta je bezgranična. I da, ne slušajte mene, nego se lijepo provedite na dan zaljubljenih. Pa makar i ljubili sami sebe.