O božićnim kolačićima i neviđenom receptu

Adventno je doba za mene, kao klinca, bilo dosta uzbudljivo. Između ostalog i zbog kolačića koje je mama vrijedno radila. I buraz i ja smo obožavali božićne kolačiće. Obavezno su morali biti s čokoladom. I tako je mama radila dvije vrste. One dosadne vanili kiflice i „linzer-augen“ koje su se s vremenom osušile da se pekmez pretvorio u ljepljivu želatinoznu masu. Naravno, i jedni i drugi su bili bez čokolade, jer je takve kolačiće volio tata! No kako u stisci vrag i muhe zdere, jeo sam ja i to što je bilo u ponudi. Bolje rečeno – krao. Mama je poludjela kad je vidjela kojom brzinom potajno nestaju, pa ih je počela skrivati u ormar. Negdje između ručnika i gaća spokojni su čekali da budu servirani i pojedeni na sam Badnjak. No, ja sam provalio i među gaće i ručnike i napravio dar-mar. Tako da sam uobičajeno otvaranje poklona na sam Badnjak dočekao malo plav i u suzama od roditeljskog devetanja. O ne, to nisu bile suze radosnice! Tata je urlikao jer je ostao bez kiflica, a mama proklinjala zlu sudbinu koja me donijela na svijet i uništila svu njenu predbožićnu muku. No, ja sam kršćanski skrušeno podnio zasluženu kaznu i nisam se kajao nego se već veselio istom scenariju sljedeće godine.

mrcina-blog-kolaci

Dakle, povijest božićnih kolaca seže u srednji vijek i to u samostane. Prvi su se božićni kolači pravili baš u germanskim samostanima u slavlje rođenja Isusovog. Trebamo spomenuti da je u to vrijeme “slatko” bilo vrhunac luksuza, obzirom da je do sastojaka bilo jako teško doci. Benediktinski se red smatra začetnikom. Zanimljivo je, da su se recepti mijenjali kako su se novi začini pojavljivali u Europi. Jednostavno se trpalo sve moguće samo da bi se pokazalo bogatstvo i raskoš. Otuda i muškatni orah, ili recimo “paprenjaci”. Jer, da ga jebeš, papar ne paše u kolače. No zanimljivo je kako su se takvi “pomaknuti” božićni kolači održali kroz stoljeća. Dapače, u zadnje je vrijeme običaj da se u slatko stavlja i chilli papričica, naravno u malim količinama koja kao i papar pojačava okus. Još jedan od važnih sastojaka božićnih kolača, i to kroz stoljeća, je med. Uostalom, tako su i nastali medenjaci, koji su također specifični za predbožićno vrijeme. Kao sto znamo, božićni su kolači trebali “izdržati” cijeli advent i nestajati polako, tako da su upotrebljavana sredstva koja ih „održavaju“ duže vrijeme.

Iako malo poznat ali najvažnija božićna slastica je “Božji kruh” odnosno, kako se u njemačkom govornom području naziva “Stollen”. Nastao u Dresdenu. Postoji originalni recept za Dresdner Stollen, koji se stoljećima nije mijenjao. Radi se od teškog tijesta s kvascem i posipan je s ogromnom količinom šećera. Meni jednostavno nejestiv. Večina božićnih kolačića koja se nalaze na našim stolovima su germansko-austrijskog porijekla. Za kraj možemo reči da osim sto imaju vrlo dugu tradiciju, božićni su se kolačići pojavili u prodaji i na prvom oficijelno registriranom adventnom sajmu 1310. godine u Münchenu.

befunky-collage

Bilo bi nepravedno a da u ovom kratkom tekstu ne spomenemo i glavnu talijansku poslasticu: Panettone! Čista suprotnost već spomenutog „Stollen-a.“ Rahlo i prefino tijesto koje divno paše u zimskim mjesecima uz kavu, čaj ili druge tople napitke. Ja obožavam Panettone, al ga ne kupujem iz jednostavnog razloga što ne mogu stati prije nego što ga smažem u komadu. Na talijanskim stolovima ponovno uskrsne pred sam Uskrs ali Panettone je definitivno predbožićna poslastica.

No, postoji jedna slastica koju radim u zimskim mjesecima. Radi se o napolitankama i receptu starom stotinjak godina i koji je toliko savršen da ga nisam pokušao ni malo frizirati. Napolitanke radim svake godine za prijatelje, obitelj i za sve koji požele. Stvarno svi kažu da je to vrh vrhova za nepčane pupoljke koje reagiraju na slatko. Uživam poklanjati te napolitanke i gledati kako se ljudi tope od sreće. Zbog tih je napolitanki dolazilo i u nasilja u obiteljima jer se članovi nisu mogli podijeliti.

Recept:

Iznimno ovaj put recept nećete dobiti jer ga nije dobio nitko. Jednostavno želim imati monopol na taj predivan okus. Kad odem s ovoga svijeta i recept će sa mnom.                       Pamtite me po napolitankama mojim…

Fotke napolitanki također su pojedene pa mi morate vjerovati na riječ (pojeo ih je napolitanski mastif).

napolitanski-mastif

Adventske bedastoće 2. dio

Razgovaram tako s vlasnikom jednog ugostiteljskog objekta na božićnom sajmu u Zagrebu… Kaže on:

“ovakvu ludnicu još nisam vidio, ljudi navalili na kobasice ko da kobasicu u životu vidjeli nisu. Čast izuzecima ali prodaje se najveće smeće. Ljudi kupuju ko da im je „posljednja večera“. A tek kuhano vino… neka koncentrirana pa razrjeđena kemija, i za to sve plaćaju prava mala bogatstva, pa otkrili germknödln i o njima rade doktorate ko da su najveći stručnjaci austrijske kuhinje! Jebate, s budalom je stvarno čast trgovat…“

No, kao što već jednom rekoh, smisao božićnog sajma (u normalnom svijetu) je da u zimi lokalni obrtnici malo „podebljaju“ budžet prodajući sitnice koje će si ljudi poklanjati na Badnjak. Ili možda na sam Božić. Tu se još vode diskusije – kad je onaj pravi trenutak za darovanje: Badnjak u predvečerje ili nakon što su se svi prežderali bakalara na 101 način. Ili možda na sam Božić ujutro?

Sljedeća je diskusija tko uopće nosi darove? Neki tvrde: Isus! To mi baš nikako ne ide u glavu. Eto ga, tek se rodio u štalici uz Mariju, Josipa, ovce, magarca i vola i odmah bi trebao nositi darove okolo po svijetu. Iako i tu postoji dilema odnosno trilema, jer magarca i vola nije bilo u štalici. Oni su naknadno ušli u igru i znatiželjno zavirivali u jasle. To je vrlo jasno, jer se ni magarac a ni vol ne spominju u evanđeljima. No, još su čudniji neki prikazi gdje nema ni Marije ni Josipa nego su samo volina i magarac. Eto..

Dakle, kad smo već kod darova, još je gluplje u Hrvata dokazano postojanje Djeda Božićnjaka. Taj nam je uskrsnuo na ostacima Djeda Mraza koji je zauvijek otišao u ropotarnicu povijesti a živio je u jednoumlju Jugoslavenskom. E taj, baš taj! Taj koji sa sanjkama punim darova i upregnutim sobovima leti zrakom i nosi darove. No, ako mislite da je to onaj isti koji se svake godine pojavi na ogromnom šleperu Coca-Cole, e brus! To nije taj iako mu je sličan ko jaje jajetu. Taj iz Coca-Cole je njegova američka inačica pod imenom St. Nicolaus. E sad se sve zapetljalo, jer je sv. Nikola već odradio svoje nekoliko tjedana prije, a kako Ameri nemaju običaj darivanja djece za sv. Nikolu (6. prosinca) skinuli mu svetačku mantiju, malo ga potfutrali, obukli ga u Djeda Mraza dali mu u ruke volan šlepera punog Coca-Cole, pa tjeraj okolo. Jadan sv. Nikola…

santa-claus

http://www.facebook.com/viralthread/videos/

 

Darivanje…darivanje… u nas je još uvijek mjerilo ljubavi vrijednost dara. Novčana, naravno. Pred par godina mi je jedan poznati i prebogati Zagrepčanin pričao o rođendanu svoje sestre. Ista ga pozove na proslavi pedesetog. I nas se bogati junak odvaži i krene put Beča (gdje dotična živi), naravno s poklonom. A poklon, ni više ni manje nego zlatna, briljantno optočena ogrlica, ko za vezati napuljskog mastifa, vrijednosti oko 30.000 eura!!! Kad je vidio skromne darove koje su donijele prijateljice od kojih su većina bile rukotvorine, ali izrađene od srca, ni onda nije shvatio da je poanta u osjećaju a ne u vrijednosti.

Sljedeća je priča adventni vjenčić, koji se u doba onog jugoslavenskog Deda Mraza zvao: novogodišnji aranžman. Kupovali smo ga na Cvjetnom placu ali se ne sjećam jesu li svijeće bile već instalirane ili smo mi to kasnije popikavali. 4 svijeće za 4 predbožićne nedjelje. No, i kod nas postoje starohrvatski običaji. Recimo, u Dubrovniku. Tamo je Božićni sajam počeo već 19. studenog, a trajat će do 8. siječnja. Ako zbrojimo nedjelje, ispada ih 8. Znaci, 8 svijeća će Dubrovčani paliti. Ali Zagreb, ko Zagreb, neće njih Dubrovnik jebati: najavljeno je da će druge godine zagrebački adventni sajam trajati čak 3 mjeseca, cijeli studeni, prosinac i siječanj. Uostalom, nije ni čudo kad znamo da je onaj odvratni štand sa preodvratnim kobasicama na početku Bogovićeve stajao sve do kraja ožujka. Kako su bile velike vrućine u ožujku, čak je i najpobožnijim hrvatskim katolicima postalo malo blesavo žvakanje adventne kobasice na +30 stupnjeva i zalijevanje kuhanim, bljutavim kiselišem.

I za kraj, mali podsjetnik, u ovo potrošačko adventno vrijeme:

peti smrtni grijeh: neumjerenost u jelu i piću
Ja bih dodao: i u ponašanju!

Došašćni sajam taštine

Zadar je nedvojbeno lijep grad. Proglašen za najpoželjniju europsku turističku destinaciju. Meni se Zadar čini sve, samo ne turistički. Zamislite turističke gradove Europe, recimo, španjolske, francuske, talijanske, zamislite grčke otoke … zamislite (ako niste bili) gradove u Toskani, gradove u Francuskoj ili Španjolskoj… da ne nabrajam turističke gradove Austrije, zamislite (ako ne možete zamisliti proguglajte) kako izgleda turizam u škotskim gradovima…. ili recimo skandinavskim…
I da znate, Zadar ih je sve prepišao svojom ljepotom i poželjnošću. Poželjan strancu otprilike kao J. Bieber srednjoškolkama. A sad, uguglajte „pretučen turist u zadru“ pa pogledajte sto će se sve pojaviti na vašem ekranu.

Stiniva na otoku Visu je proglašena najljepšom plažom Europe.

Plaža Stiniva, Vis, photo Alan MenigaStiniva je nedvojbeno posebna. Po kojim je to mjerilima najljepša, nemam pojma. Ako se želite gurati sa stotinama drugih turista na maloj plazi s malo sunca (jer su oko vas stijene bivše spilje), u otpadu koje more nanese i to vas jako pali onda glasajte za Stinivu. Ali prije svakako posjetite plaze Sicilije, Sardinije ili recimo Portugala…

Zagrebački adventski sajam (zašto upotrebljavati riječ adventni, kad za advent postoji hrvatska riječ došašće, no vjerojatno bi i najvećim čistuncima hrvatskog jezika bilo smiješno reci: „došašćni“ sajam) najbolji je u Europi. Ni tu nam nema premca. Ma kakav sajam u Salzburgu, Beču ili Hallstattu! Malom mjestu St. Wolfgang u Austriji, nirnberškom sajmu u Njemačkoj ili recimo božićnim sajmovima Finske… sve je to smiješno prema Zagrebu. Očito je međunarodna komisija, oformljena od samih stručnjaka za advent, koja je posjetila sve sajmove Europe oduševljeno zaključila da je zagrebački najbolji, najljepši itd. Koji su kriteriji? Nemam pojma.

st. Wolfgang, Austrija
st. Wolfgang, Austrija

Znate li svrhu bazičnih sajmova? Ne? Recimo, na božićnim je sajmovima Austrije dozvoljena prodaja samo domaćih proizvoda. Nema nikakvog prevelikog blještavila, nema stotine štandova s raznom robom sumnjivog porijekla i još sumnjivije kvalitete. Isključivo domaći proizvodi.

božični sajam proizvodi, Austrija

I Zadar i Stiniva i advent u Zagrebu proglašeni su najboljima od jednog običnog portala, genijalne marketinške mašinerije. Portal zvučnog naziva European Best Destinations organizira na desetke takvih „natjecanja“. Nakon što namame turističke zajednice pojedinih zemalja u svoje ralje (nominaciju turistička zajednica naravno masno plaća), ne preostaje ništa drugo nego da se po hrpi domaćih medija vrši nevjerojatan pritisak da glasujemo sami za sebe.
Sve to skupa me podsjeća na onu samozvanu kampanju samoprozvanog svjetskog prvaka u ronjenju pod ledom (kategorija koja NE postoji) o kojoj sam pisao, Kristijana Curavića s prodajom magle, tj. bijelih zastava za najčišće plaže na svijetu. Ako platiš, dobiješ zastavu…
U Zadru će i dalje mlatiti turiste, Stiniva će i dalje biti prljava, a od „najboljeg i najljepšeg“ adventskog sajma Europe, zagrebačkog, cijenu za organizaciju, struju za tisuće lampica i ostale troškove platit će građani ovog prekrasnog grada.
No, sretni da smo „naj!“. Pa makar i u vlastitim očima.
I dok u lažnom sjaju najljepšeg europskog adventskog sajma (proglašenog od sumnjive neprofitabilne organizacije) ispijamo kisela kuhana vina, jedemo preskupe kobasice, davimo se u lažnim germknödlima iz mikrovalnih pećnica, znajte da nas je i Rumunjska pretekla po kupovnoj moći i individualnoj potrošnji građana. Još je samo Bugarska lošija od nas. No, vjerojatno će nas i oni prestići do sljedećeg adventskog sajma ili nečeg gdje ćemo opet biti najbolji.
Sjeća li se netko riječi uvijek nasmiješene Predsjednice sa svoje vlastite inauguracije kada je tvrdila da ćemo biti jedna od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja u Europi?
Ako je mjerilo količina lososa koji će se požderati u njezinu Uredu, onda smo stvarno najrazvijeniji. I to ne samo u Europi nego i u svijetu.