Adventno je doba za mene, kao klinca, bilo dosta uzbudljivo. Između ostalog i zbog kolačića koje je mama vrijedno radila. I buraz i ja smo obožavali božićne kolačiće. Obavezno su morali biti s čokoladom. I tako je mama radila dvije vrste. One dosadne vanili kiflice i „linzer-augen“ koje su se s vremenom osušile da se pekmez pretvorio u ljepljivu želatinoznu masu. Naravno, i jedni i drugi su bili bez čokolade, jer je takve kolačiće volio tata! No kako u stisci vrag i muhe zdere, jeo sam ja i to što je bilo u ponudi. Bolje rečeno – krao. Mama je poludjela kad je vidjela kojom brzinom potajno nestaju, pa ih je počela skrivati u ormar. Negdje između ručnika i gaća spokojni su čekali da budu servirani i pojedeni na sam Badnjak. No, ja sam provalio i među gaće i ručnike i napravio dar-mar. Tako da sam uobičajeno otvaranje poklona na sam Badnjak dočekao malo plav i u suzama od roditeljskog devetanja. O ne, to nisu bile suze radosnice! Tata je urlikao jer je ostao bez kiflica, a mama proklinjala zlu sudbinu koja me donijela na svijet i uništila svu njenu predbožićnu muku. No, ja sam kršćanski skrušeno podnio zasluženu kaznu i nisam se kajao nego se već veselio istom scenariju sljedeće godine.

Dakle, povijest božićnih kolaca seže u srednji vijek i to u samostane. Prvi su se božićni kolači pravili baš u germanskim samostanima u slavlje rođenja Isusovog. Trebamo spomenuti da je u to vrijeme “slatko” bilo vrhunac luksuza, obzirom da je do sastojaka bilo jako teško doci. Benediktinski se red smatra začetnikom. Zanimljivo je, da su se recepti mijenjali kako su se novi začini pojavljivali u Europi. Jednostavno se trpalo sve moguće samo da bi se pokazalo bogatstvo i raskoš. Otuda i muškatni orah, ili recimo “paprenjaci”. Jer, da ga jebeš, papar ne paše u kolače. No zanimljivo je kako su se takvi “pomaknuti” božićni kolači održali kroz stoljeća. Dapače, u zadnje je vrijeme običaj da se u slatko stavlja i chilli papričica, naravno u malim količinama koja kao i papar pojačava okus. Još jedan od važnih sastojaka božićnih kolača, i to kroz stoljeća, je med. Uostalom, tako su i nastali medenjaci, koji su također specifični za predbožićno vrijeme. Kao sto znamo, božićni su kolači trebali “izdržati” cijeli advent i nestajati polako, tako da su upotrebljavana sredstva koja ih „održavaju“ duže vrijeme.

Iako malo poznat ali najvažnija božićna slastica je “Božji kruh” odnosno, kako se u njemačkom govornom području naziva “Stollen”. Nastao u Dresdenu. Postoji originalni recept za Dresdner Stollen, koji se stoljećima nije mijenjao. Radi se od teškog tijesta s kvascem i posipan je s ogromnom količinom šećera. Meni jednostavno nejestiv. Večina božićnih kolačića koja se nalaze na našim stolovima su germansko-austrijskog porijekla. Za kraj možemo reči da osim sto imaju vrlo dugu tradiciju, božićni su se kolačići pojavili u prodaji i na prvom oficijelno registriranom adventnom sajmu 1310. godine u Münchenu.

Bilo bi nepravedno a da u ovom kratkom tekstu ne spomenemo i glavnu talijansku poslasticu: Panettone! Čista suprotnost već spomenutog „Stollen-a.“ Rahlo i prefino tijesto koje divno paše u zimskim mjesecima uz kavu, čaj ili druge tople napitke. Ja obožavam Panettone, al ga ne kupujem iz jednostavnog razloga što ne mogu stati prije nego što ga smažem u komadu. Na talijanskim stolovima ponovno uskrsne pred sam Uskrs ali Panettone je definitivno predbožićna poslastica.

No, postoji jedna slastica koju radim u zimskim mjesecima. Radi se o napolitankama i receptu starom stotinjak godina i koji je toliko savršen da ga nisam pokušao ni malo frizirati. Napolitanke radim svake godine za prijatelje, obitelj i za sve koji požele. Stvarno svi kažu da je to vrh vrhova za nepčane pupoljke koje reagiraju na slatko. Uživam poklanjati te napolitanke i gledati kako se ljudi tope od sreće. Zbog tih je napolitanki dolazilo i u nasilja u obiteljima jer se članovi nisu mogli podijeliti.

Recept:

Iznimno ovaj put recept nećete dobiti jer ga nije dobio nitko. Jednostavno želim imati monopol na taj predivan okus. Kad odem s ovoga svijeta i recept će sa mnom.                       Pamtite me po napolitankama mojim…

Fotke napolitanki također su pojedene pa mi morate vjerovati na riječ (pojeo ih je napolitanski mastif).