Austrijska priča, prva:
U jednom austrijskom gradiću, gradonačelnik odluči privatno kupiti auto. Gradonačelnik je dobrostojeći, auto ima već 10 godina pa je došlo vrijeme za novi. Odluka padne na BMW i to jedan skromnijih performansi. U gradu u blizini, njegov brat drži veliku prodavaonicu BMW automobila. Braća su u odličnim odnosima, svakodnevno se druže, zajednički familijarni odlasci na izlete, obiteljska okupljanja… I sad, dragi hrvatski čitatelji, očekujete da će gradonačelnik kupiti auto kod svog burazera, koji će mu sigurno nešto „zrihtati“ popust, ili neke druge povlastice. Ali ne! Naš gradonačelnik kupi auto u svom gradu, u gradu čiji su mu stanovnici dali povjerenje! Uopće ne pomisli kupiti auto negdje drugdje, a vjerujte, kada bi to učinio, isti čas bi bio prisiljen dati ostavku. I to ne samo na mjesto gradonačelnika nego bi vjerojatno bio najuren i iz svoje stranke. Postoji i treći brat, manje bitan za priču, ali ni on ne vozi BMW već Škodu kupljenu također u gradu u kojem živi.
Austrijska priča, druga:
Billa, Spar, Merkur, Hofer… najveći lanci za prodaju prehrambenih artikala: ako postoji domaći proizvod, nema šanse da ćete uopće nači isti taj proizvod nekog stranog dobavljača! Jaja: samo austrijska. Meso: samo austrijsko. I to s imenom i prezimenom gdje je uzgojeno, zaklano i pakirano. Jednostavno, to je zaštita domaćeg proizvođača.
Jabuke. Kakve hoćeš: špricane, nešpricane, bio, ne bio, iz Štajerske, Donje Austrije ili Gradišća. Svejedno. Glavno da je domaći proizvođač. Pa zato i postoje ogromne plantaže jabuka, seljaci s tisućama kokoši i stotinama svinja… I sve divno štima…
Slovenska priča, prva:
U blizini Murske Sobote postoji čovjek koji se bavi uzgojem i prodajom rajčica. Godišnja proizvodnja: 3.000 tona. Cijeli je uzgoj, naravno pod plastenicima, staklenicima i sve je tehnološki na visokoj razini. Čak su unutar plastenika njegove vlastite high-tech košnice s vlastitim bumbarima i pčelama za oprašivanje. Paradajze (nekoliko sorti) možete kupiti u malom kiosku uz plastenike ili u trgovinama po cijeloj Sloveniji. U obližnjem Intersparu su ti paradajzi također u ponudi. Uz njih stoje talijanski i hrvatski. No, svi kupuju proizvod domaćeg proizvodjaca iako je SKUPLJI! Ej!!!!!!! Rekoh sam sebi: stajat ću i gledati dok netko ne kupi „ne-slovenski“ paradajz! Ma kakvi. Došao kraj radnog vremena a ja takvog vidio nisam.
Slovenska priča, druga:
nedaleko ovog s paradajzima posluje čovjek koji ima „šunkarnicu“. Da, dobro ste čuli jer mu je većina proizvoda šunka. Prekmurska šunka. Uz sve ostale svinjske suhe, polusuhe i friške produkte, cijelo se poslovanje temelji na šunki, bolje rečeno lokalnom specijalitetu „Prekmurska šunka“! Proizvede ih nekoliko tisuća godišnje. I ne samo da su te šunke nekad trčale po Sloveniji, nego odlučno kupuje sirovinu isključivo od lokalnih, prekmurskih uzgajivača. Nema prevare! Bila je subota kasno popodne, njegova mesnica prepuna ljudi. Cijene vrlo pristupačne, otprilike 50% niže od hrvatskih, a ljudi kupuju i kupuju, degustiraju… Na katu ima veliku terasu gdje je upravo pristigao autobus pun ljudi koji su se najavili za degustaciju. Kaže vlasnik: „tako je svaki dan“. Ja sam se malo zaigrao i potrošio toliko para da prodavači, samo što mi nisu napravili špalir i pljeskali kada sam otišao. Padaju mi na pamet riječi jednog hrvatskog proizvođaća pršuta: „ Kad bi ljudi znali otkud dolaze sirove šunke koje mi prerađujemo u pršute nikad ne bi ni primirisali domaćem pršutu. Čak ni ja ne znam. Htio sam saznati, no rečeno mi je da ne talasam. Eto, čuvam svoje radno mjesto šutim i radim“.
Hrvatska priča, prva:
nadovezujući se na austrijskog gradonačelnika, spomenuo bih hrvatskog The Gradonačelnika, koji je pred nekoliko godina poklonio 50 milijuna kuna jednom gradu u jednoj drugoj državi i time pomogao izgradnju teniske dvorane. Da, dobro ste pročitali: umjesto da razmišlja kako da skupi što više novaca za grad u kojem stoluje, on osim što radi i financira sulude projekte u vlastitom gradu još dijeli naše novce po susjednim državama. Vama je to normalno? Pa i nije, ali nema veze…
Hrvatska priča druga, treća, stota, tisućita, sto tisućita…. sve su iste. Bazirane na laži, prevari i trpanju u vlastiti džep!
Kupovina poljskih jaja! Pa kom zdrave pameti može past na pamet kupovati poljska jaja? Zamislite koji su put ta jaja prošla da bi došla do naših prodavaonica. I vjerujete li da su ostala friška? I od kakvih su kokoši ta jaja? Nemate pojma! No svakom jaje na sebi ima oznaku, broj. Da vam otkrijem tajnu: Prvi je broj: 0. 1,2,3 ili 4. Ovisno jesu li kokoši „bio“, slobodno-trčeće, ili zatvorene u kavezima. Naredna dva slova označavaju zemlju porijekla, a nakon toga dolazi serijski broj registriranog proizvodjaca.
I sad će netko reči da su poljska jaja jeftinija. No, priču možemo i preokrenut: ne kupujte jeftina jaja iz Poljske. Ako robu ne kupujete, neće je biti ni u prodaji, pa se prema tome neće niti uvoziti. Domaća jaja su skuplja, no naravno, povećat će se potražnja a time i proizvodnja pa će cijene po svim zakonima ekonomije pasti. Jednostavno, zar ne…
Ušli smo ko guske u magli u EU. Nikom nije bilo uopće jasno u što ulazimo. Našim ljudima je bilo najvažnije sto više neće biti carine na uvozne automobile. I navali narode… hajdmo u EU! I sada se čudimo svim zakonima koji nam dolaze iz EU-a. Ej, ma nismo mi mislili da će to tako biti! Ništa mi nismo mislili… No, iako je osnova filozofije EU-a slobodno kolanje „ljudi i robe“, postoji uvijek način kako štititi vlastito tržište i vlastite proizvođače. No za to je potrebna nacionalna svijest. No naša je nacionalna svijest na pjevanju rodoljubnih pjesama, mahanja zastavama i raspisivanju referenduma o imenu Trga maršala Tita. Mi o Titu, partizanima, komunistima, ustašama, četnicima, dok se recimo u Austriji, upravo održava sastanak o strateškom ekonomskom poslovanju Austrije do 2050. godine.
No na kraju, jedna lijepa vijest: vjerojatno svi volite pizzu. I znate što je pizza Margherita. No, dobro, neki je nazivaju i Margaretom, no to sad nije bitno. Dakle, znamo od čega je sastavljeno tijesto: brašno, sol, kvasac i voda. Na „Margheritu“ dolazi umak od rajčice, mozzarella, maslinovo ulje i bosiljak. To je original. Original s originalnim talijanskim sastojcima.
No jedna je pizzerija u Zagrebu odlučila otići korak dalje: napravit će „Margheritu“ od potpuno domaćih sastojaka. Pa čak će i brašno biti domaće, iako se svi kunu da brašno mora biti originalno, talijansko. I ne samo ta pizza, nego će i sve ostale biti od potpuno domaćih sirovina. Eto vam primjera kako se podržava hrvatska mala privreda i kako se pokazuje nacionalna svijest i ljubav prema domovini! I sad, opet ono o čemu pišem cijelo vrijeme: kada bi sve pizzerije krenule tim putem, kupovale samo hrvatske i još regionalne produkte svima bi bilo puno bolje!
Naravno, radi se o najboljoj pizzeriji u Hrvatskoj, pizzeriji „O´Hara“ iz Zagreba. I iako vlasnik, Marin Vanjak cijeli taj projekt drži u tajnosti, ja nisam mogao da se ne izlajem.
Marine, oprosti mi, al znam sto činim…
Mrcina 