Pikanje spomenika a ujedno i rušenje onih iz olovnih vremena, postao je nacionalni sport u Hrvata. Dizanje spomenika svemu i svačemu, spomen-ploča, “ispravljanje povijesti” (na Visu je npr. ploča podignuta palim pilotima RAF-a u WW2 prepravljena iz “Jugoslavija” u “Hrvatska”, što je povijesna neistina).
Najnovija su zabava nakaradni prijedlozi i realizacije za spomenik Franji Tuđmanu. Dakle, tako nešto strašno baš se ne viđa svakodnevno. Ja sam se štipao jer sam mislio da sanjam! Uopće mi, zapravo, nije jasno zbog čega je sad svaka selendra navalila da ima spomenik Tuđmanu?
Za vrijeme Josipa Broza Tita svaka je republika morala imati barem jedan grad koji je nosio njegovo ime. U Sloveniji su Velenju dodali ime Tito, a u Hrvatskoj je Korenica postala Titova Korenica. Balkanska prijestolnica kajmaka, srpsko Užice je postalo Titovo Užice, u Makedoniji Titov Veles, a u Crnoj Gori, jednostavno – Titograd – Crnogorci se baš nisu puno mučili sa smišljanjem imena. Da, i u Bosni i Hercegovini je bio Titov Drvar, a ne kao što mnogi misle – Titovo Jajce!
Čemu, zapravo služe spomenici, osim da golubi seru po njima?
Wikipedija kaže: Spomenik je predmet ili građevina koji služi poticanju sjećanja na osobu (koja je umrla) ili na događaj. On podsjeća na prošlost, i kao takav je zaštićeno kulturno dobro.
No, ukoliko ćemo se Prvog Predsjednika sjećati prema onome sto nam vrli umjetnici predlažu, jadna li nam majka…
Dakle, već je u narodu poznat spomenik gdje Predsjednik zamotan u zastavu poput haljine, nejake ruke diže prema nebu…
Najnoviji su primjeri, Predsjednik koji bi trebao ljubiti zastavu, no djeluje kao da je kratkovidan pa želi nešto pročitati.
Zatim, Predsjednik koji liči na Lennonovu reinkarnaciju u XXL izdanju,
dok na jednoj drugoj izgleda kao da je zamotan u platno koje se vijori na vjetru. Nešto kao Boticcelijevo “Rođenje Venere”.
Fotografije preuzete s Pogledaj to
Na jednom prijedlogu, s oproštenjem, ko da sjedi na zahodu,
dok na drugom izgleda kao zlatna posmrtna maska ispred koje je pozlaćeni cunj. Tijela ni za lijek.
Na sljedećem prijedlogu gleda u neku štangu, dok se jedan drugi umjetnik dosjetio pa mu je na nos stavio naočale veličine televizora.
No od svih prijedloga ja ne znam za koji bi se od sljedeća dva odlučio: na jednom Predsjednik stisnutu desnicu diže u zrak, u znak pobjede, dok bi lijevu ruku, prema autorovoj zamisli trebao držati na srcu. No, autoru su se, izgleda malo pobrkali lončići, pa se Predsjednik drži za desnu stranu prsnoga kosa, gdje se baš i ne nalazi srce. Nego preko puta.
A drugi, možda apsolutni favorit je Tuđman (koji nikada nije jahao) na konju!!! Ja pretpostavljam da je u pitanju konj, jer mu je glava malo sfuflana pa više lici na aždaju! Malo je sve u disproporciji, tako da Tuđman ispade skoro pa veći od konja. No najznačajnije je što se konj propinje na stražnje noge! U umjetnosti postoji točno pravilo u vezi podignutih i spuštenih konjskih nogu: ukoliko konj ima sve noge na zemlji, jahač je umro prirodnom smrću. Jedna noga (konjska) u zraku označava da je preminuo (jahač, ne konj!) od rana zadobivenih u borbi, dok obje prednje konjske noge označavaju pogibiju tijekom borbe.
Kratka napomena: Svi koji prolazite Trgom maršala Tita i na sjevernoj strani primijetite jednog konjanika čiji se konj propinje na stražnje noge… ne….to je izuzetak…taj nije poginuo u borbi sa zmajem. To je Sv. Juraj, čije sigurno postojanje nije znanstveno dokazano. kao ni postojanje zmaja!
Ja imam prijedlog: zašto se ne povesti primjerom bivšeg predsjednika Turkmenistana, Saparmuratom Nijazovovim, prminulim 2006. koji je sam sebi podigao spomenik od zlata, koji se uvijek okretao prema suncu. E to bi bilo bas prikladno. Veličina? Prava sitnica! barem ko Isus iznad Rio de Janeira.
Fotografije preuzete s Jutarnjeg lista Foto: Goran Mehkek / CROPIX, Zagreb, 24.08.15.HDLU. Postav izlozbe o skulpturama Dr. Franje Tudjmana prvog Hrvatskog predsjednika.
Mrcina 