Mrcina

Goran  Milić je postao moj idol nakon ”sranja u Jugoslaviji”. E, trebao si imati čelična muda izvesti javno onakav marifetluk! Možeš ti, Gorane sto puta pričati da je bio tipfeler, tvoja faca sve govori.

Poslije sam ga, nekako izgubio iz vida, ali mi se osobno ukazao prije nekoliko godina kad je radio reportaže o Švicarskoj i Austriji. Obećao sam ga odvesti na par “in” mjesta u prekrasnoj Austriji. Rekao je ostati samo dva dana, no na kraju sam ga se jedva riješio nakon pet. Toliko mu je zanimljivo bilo. A bogami i meni s njim…
Tom sam prilikom primijetio da Goran ima nevjerojatan talenat zapažanja sitnica, pa iz istih napraviti cijele priče, oko kojih može, brate, palamuditi satima a da bude sve zanimljivije i zanimljivije. Jedna stvar koje mrzi su – stube (skale…štenge). No ipak sam ga u Hallstattu natjerao. Usput smo se i posvađali jer Goran nije htio ni mrtav po tim stubama a ja mu rekoh da ću ga ostaviti u toj pripizdini ako se ne popenje… hoću – neću, povuci – potegni i taj tvrdoglavac na kraju neće! A ja se okrenuh i odoh! Onda je vikao za mnom… cijeli show.  Kako je završilo, pogledajte ovdje.

Nakon što sam pogledao emisiju “Život pod hipotekom” (preporučujem pogledati prije nastavka čitanja)

mogu zaključiti sljedeće:

IVICA MARTIĆ je od početka pogodio “u sridu” tj. rekao najveću istinu o karakteru ljudi na ovom prostoru. Dok mu nisu govna došla do usta, i pomalo već zalaziti u ista, (čitaj: zadnja ovrha na stan) nije poduzimao ništa! Pravio se grbav! I onda je krenuo u rješavanje svih pizdarija koje su mu se dogodile.
Sljedeće, kako sam kaže, došao je iz Njemačke u Hrvatsku gdje nije imao riješeno egzistencijalno pitanje. Zašto čovjek odlazi iz Njemačke i dolazi u Hrvatsku gdje nema ni posla ni stana?
Ivica Martić je nastavnik i prevodilac. To su najbolje predispozicije za otvoriti dućan mješovitom robom! Ako je živio u Njemačkoj, mogao je vidjeti upravo to, male trgovine propadaju i zatvaraju se jedna za drugom jer veliki super-marketi melju sve pred sobom. Koliko sladoleda trebaš nakupovati po nabavnoj cijeni da bi ostao dužan 2.500,00 eura? Pa onda dug od “sedamdesetak” (jer sedamdesetak eura je “pičkin dim”) naraslo na 700.- Od prošlog stoljeća. Dapače tisućljeća! Jel’ stvarno, ali stvarno nije imao pojma o tom dugu od “sedamdesetak” eura? Pa sada ti hodaj po sudovima i istražuj “gdje je taj slučaj”…

MARIJA CVJETKOVIĆ ispred, sada već ovršene, kuće ukrašene trobojnicama, šahovnicama, hrvatskim pleterima i ostalom ikonografijom s kojom dokazuješ svoju nevinost, u novinarske mikrofone govori da je “legalist”! Ako ste, gospođo Cvjetković legalist onda ste u totalnoj kontradikciji s onim što govorite.

Eto malo značenje rijeci “legalist” a ima veze i sa kršćanstvom:
To je naziv koji kršćani koriste kako bi opisali doktrinarno stajalište koje naglašava sustav pravila i odredbi za postizanje i spasenja i duhovnog rasta. Legalisti vjeruju i zahtijevaju strogo doslovno prianjanje uz pravila i odredbe. Doktrinarno, to je stajalište koje se u osnovi suprotstavlja milosti. Oni koji drže legalistička stajališta često ne vide pravu svrhu zakona, posebice svrhu starozavjetnoga Mojsijeva zakona, koji nam mora biti „ravnatelj“ ili „čuvar“ koji nas vodi ka Kristu (Galaćanima 3:24).

Nakon Marije se pojavljuje (pretpostavljam) njezin suprug TOMISLAV CVJETKOVIĆ, koji na Milićevo pitanje, jesu li i njemu drugi ostali dužni, odgovara s: “Da…da…Uhhh”. Što govori sve. Dragi gospodine Cvjetkoviću, kad prvi račun bude ne plaćen, poželjno je utjerati taj račun, ma koliko koštalo. U poslovnim se krugovima brzo prošire preporuke “komu se može ne-plaćati”, a tko će uletjeti u računovodstvo i držati tamo doslovno nekoga za vrat dok račun ne bude plaćen. Iz osobnog iskustva vam mogu poručiti da je to jedna vrlo učinkovita metoda. Što ćeš…brzo se pročulo.

Gospodine Cvjetkoviću, poslovi u zemlji poput Hrvatske rijetko uspijevaju i “na papiru” a kamoli na riječ”. Izgleda da vam taktika “držanja za vrat” nije pala na pamet, pa ste, kako mi se čini, pristupili drugoj taktici omiljenoj u Hrvata, taktici koju je davnih dana osmislio Miroslav Kutle (to je onaj koji je u čarapama hodao po svom uredu i tako primao poslovne partnere) a to je osnivanje druge pa treće, pa ne znam koje tvrtke, pa prebacivanje (ničeg) iz jedne u drugu… Možda i nije, ali tako mi nekako izgleda…

E sad, dolazi na red i bivši sudac a trenutačni odvjetnik VLADIMIR GREDELJ, koji u jednoj rečenici govori da je u bigamijskom ljubavnom odnosu s istinom a bogami i pravdom, dok u slijedećoj i istina i pravda dobivaju nogom u dupe kada se pojavljuje “slabiji…” No oko Gredelja se nećemo puno zadržavati jer dolazi sljedeći kandidat.

Taj gospodin ostaje bez stana i posla, pa uzima kredit. Kakve garancije kredita može dati čovjek bez ičega? Dakle, čovjek preko posrednika odlazi u stranu zemlju o čijem jeziku nema pojma, a “posrednik” nešto petlja. E sada najbolje: potpiše ugovor (koji ne razumije ali vjeruje posredniku koji isto tako baš ne razumije) na 40.000,00 Eura a dobije 32.000,00. I kad se počne čuditi onda mu “banka” objasni da će kontrolirati njegovo plaćanje pa mu dodatno “doturiti” još 8.000.-. Toliko naivnosti na hrpi nisam nikada čuo, banke su poznate da nagrađuju one koji redovito otplaćuju kredite! Gospodinu MIRKU DUKIĆU nije palo na pamet da se tih 20% možda pomoću crne magije pojavilo u džepu posrednika?  Gospodin Dukić može vraćati najurednije i još svirati u frulu “pužu mužu, pruži roge van…” ali tih osam tisuća vidjeti neće.

Sad građevina. Od prije dvadesetak godina svi živi su kupovali neka zemljišta pa gradili. Za one koji se nisu htjeli jebat sa građevinom, ustupili bi zemljište nekom privatniku, a taj bi u kompenzaciju dotičnome ustupio stan, dva ili možda tri. Također, nikome nije palo na pamet da u cijelom svijetu građevinarstvo pada???

Dakle, NENAD KOLJAJA, po zanimanju građevinski poduzetnik smisli posao života: sagraditi apartmane na atraktivnoj (ne znam koja pozicija u oglasima nije nazivana atraktivnom) poziciji kod Zadra. Dobije kredit od 1.000.000,00 Eura, i za to sagradi 3.000 m2 apartmana. Znači, ispadne da mu je cijena po kvadratnom metru 333.- Eura. Koliko bi mogla biti maloprodajna vrijednost? Koliko našim ljudima vrijedi njihovih ruku djela? Ajd, bar puta 8! “Ko to more platit? Nitko! Onda banka i gleda da podmiri dug i po toliko proda, pa hajde se zezati s drugim neplatišom.

Eto sljedećeg…ZVONIMIR PEZER, koji je bio super zadovoljan Zagrebačkom bankom a i oni njime kad je sagradio objekte u Vodicama. Očito ih je prodao, dug banci vratio a sigurno nešto i zaradio. Svi sretni. No, našem Zvonkecu zazvoni nova ideja, koja kaže “idemo dalje”! Pa iako se građevina klima na svojim nogama on počne graditi, kako sam kaže “na” Supetru, a vjerojatno misli “u” Supetru. Prama vlastitoj izjavi, tu već dolazi do “malih problema”, pa bla..bla… A znate li sto se radi kada u graĐevini dođe do “malih problema”? Poteže se kočnica za opasnost, sve se prodaje da se pokriju dugovi i bude se sretan. No Zvonimir je izgleda došao na suludu ideju da “male probleme” sredi novim projektom u Zagrebu, koji nastaje “veliki problem…”

Ne da mi se dalje analizirati, ali očito je nekoliko stvari;

• ljudi se ne informiraju o tome što potpisuju.
• kreće se u projekte bez ikakve strategije i kalkulacije
• ne rade se analize a niti ne špijunira konkurencija.

Pa pitanje je, jesu li uvijek  samo banke krive…

Ovce su zato da se šišaju.

Ah da, primijetih da se kadrovi gdje Goran Milić stoji ispred nekih stuba u tom trenutku i prekidaju. Gorane, drago mi je da si ostao isti. I ja mrzim stube!