Ma kako smo samo zabrinuti za budućnost Grčke. Sve nešto kalkuliramo hoće li eventualni “bankrot” Grčke imati utjecaja na naš turizam, koji je, eto opet potukao sve rekorde. Što uostalom nije nikakva vijest jer je u zadnjih 20 godina svaka rekordna. Dakle, da li će propast Grčke utjecati na snagu kune i broj turista. Svi smo financijski stručnjaci, gledamo analize, intervjue po medijima, a osim nekolicine stručnjaka nemamo pojma uopće o čemu se radi. Ali u dubini crne duše ipak se nekako naslađujemo, jer: bolje oni nego mi!
Dakle, ko tu koga jebe, nemamo pojma, ali znamo da su s jedne strane Grci a s druge Angelina von Deutschland potpomognuta sa krezubim Junckerom. Uglavnom, samo: bankrot…bankrot…
Nemamo pojma ali imamo čvrsti stav. O onome o čemu nemamo pojma!
Dakle, jedna država ne može bankrotirati jer nije tvrtka. Kada tvrtka bankrotira, dođe stečajni upravitelj, proda sve što ima, nagodi se sa vjerovnicima, i tvrtka nestane. I? kako je taj scenarij moguć za jednu državu? Tko će sto rasprodati? I kamo će nestati Grčka kad je više ne bude.
Uvijek će se naci neki način da dođe do financiranja ili će Grci prihvatiti naredbu jačeg, bogatijeg. I tako je bilo od postanka svijeta, da najjači dirigira drugima, a drugi moraju slušati. I badava ti sve seljačke i ine bune, jači uvijek kvači! Cijeli svijet živi na stabilnim nogama bankovnih kredita. Pa čak i Njemačka, ta supersila koja melje sve pred sobom. Dapače, ta velesila je najveći dužnik od svih država Europe! Kužite foru. Ne? Ni ja!
Kako su se prve banke na europskom tlu pojavile baš u srednjovjekovnim trgovačkim gradovima Italije, tako i riječ “bankrot”. Naime, riječ “banca” je označavala stol na kojoj su se brojali zlatnici i srebrnjaci, stol koji je znao sve tajne mešetarenja. Kad se neki od bankara previše zaigrao i postao insolventan, došli su mu poreznjaci i sjekirom razvalili stol. “Bancarotta” u prijevodu znači “raspadnuti stol”.
Dakle, Talijani imaju dugu tradiciju bankarstva, a time i svih oblika muljarenja koje s tim ide. Kompenzacije, prebijanja, cesije… Sve te ideje su se porodile u talijanskim glavama. Ideje koje smo mi objeručke prihvatili.
I tako, kroz vjekovno iskustvo muljanja Italija je dospjela do unutrašnjega duga od gotovo 250 milijardi Eura. Mnogo, zar ne? Točno ista suma, koliko je prema međunarodnim procjenama pokradeno iz Hrvatske od osamostaljenja. Koliko su Hrvati pokrali Hrvatsku. Svoju jedinu!
Što je unutarnji dug, najbolje može pokazati sljedeći primjer:
Gost dođe u hotel i želi pregledati sobe. Hotelijer mu dade ključ a potencijalni gost kao kauciju ostavi 100.- Eura. Hotelijer šćapi stotku i odjuri platiti dug automehaničaru, kojemu je već duže vremena dužan. Mehaničar uzme lovu, odjuri mesaru i vrati mu dug. Debeli mesar (puf…pant…) odjuri do kurve koju je jebao prošli tjedan na kredit i podmiri svoj dug. Kurva otrči do hotela i plati sobu jer nije imala za platiti kada ju je mesar drapao prošli tjedan.
Gost se spusti iz razgledavanja soba, ne svidi mu se ni jedna soba, uzme svojih 100.- Eura i ode, a svi dugovi podmireni.
Zvuči nekako poznato, zar ne?
Mrcina 