Goran Milić “Život pod hipotekom”

Goran  Milić je postao moj idol nakon ”sranja u Jugoslaviji”. E, trebao si imati čelična muda izvesti javno onakav marifetluk! Možeš ti, Gorane sto puta pričati da je bio tipfeler, tvoja faca sve govori.


Poslije sam ga, nekako izgubio iz vida, ali mi se osobno ukazao prije nekoliko godina kad je radio reportaže o Švicarskoj i Austriji. Obećao sam ga odvesti na par “in” mjesta u prekrasnoj Austriji. Rekao je ostati samo dva dana, no na kraju sam ga se jedva riješio nakon pet. Toliko mu je zanimljivo bilo. A bogami i meni s njim…
Tom sam prilikom primijetio da Goran ima nevjerojatan talenat zapažanja sitnica, pa iz istih napraviti cijele priče, oko kojih može, brate, palamuditi satima a da bude sve zanimljivije i zanimljivije. Jedna stvar koje mrzi su – stube (skale…štenge). No ipak sam ga u Hallstattu natjerao. Usput smo se i posvađali jer Goran nije htio ni mrtav po tim stubama a ja mu rekoh da ću ga ostaviti u toj pripizdini ako se ne popenje… hoću – neću, povuci – potegni i taj tvrdoglavac na kraju neće! A ja se okrenuh i odoh! Onda je vikao za mnom… cijeli show.  Kako je završilo, pogledajte ovdje.

Nakon što sam pogledao emisiju “Život pod hipotekom” (preporučujem pogledati prije nastavka čitanja)

mogu zaključiti sljedeće:

IVICA MARTIĆ je od početka pogodio “u sridu” tj. rekao najveću istinu o karakteru ljudi na ovom prostoru. Dok mu nisu govna došla do usta, i pomalo već zalaziti u ista, (čitaj: zadnja ovrha na stan) nije poduzimao ništa! Pravio se grbav! I onda je krenuo u rješavanje svih pizdarija koje su mu se dogodile.
Sljedeće, kako sam kaže, došao je iz Njemačke u Hrvatsku gdje nije imao riješeno egzistencijalno pitanje. Zašto čovjek odlazi iz Njemačke i dolazi u Hrvatsku gdje nema ni posla ni stana?
Ivica Martić je nastavnik i prevodilac. To su najbolje predispozicije za otvoriti dućan mješovitom robom! Ako je živio u Njemačkoj, mogao je vidjeti upravo to, male trgovine propadaju i zatvaraju se jedna za drugom jer veliki super-marketi melju sve pred sobom. Koliko sladoleda trebaš nakupovati po nabavnoj cijeni da bi ostao dužan 2.500,00 eura? Pa onda dug od “sedamdesetak” (jer sedamdesetak eura je “pičkin dim”) naraslo na 700.- Od prošlog stoljeća. Dapače tisućljeća! Jel’ stvarno, ali stvarno nije imao pojma o tom dugu od “sedamdesetak” eura? Pa sada ti hodaj po sudovima i istražuj “gdje je taj slučaj”…

MARIJA CVJETKOVIĆ ispred, sada već ovršene, kuće ukrašene trobojnicama, šahovnicama, hrvatskim pleterima i ostalom ikonografijom s kojom dokazuješ svoju nevinost, u novinarske mikrofone govori da je “legalist”! Ako ste, gospođo Cvjetković legalist onda ste u totalnoj kontradikciji s onim što govorite.

Eto malo značenje rijeci “legalist” a ima veze i sa kršćanstvom:
To je naziv koji kršćani koriste kako bi opisali doktrinarno stajalište koje naglašava sustav pravila i odredbi za postizanje i spasenja i duhovnog rasta. Legalisti vjeruju i zahtijevaju strogo doslovno prianjanje uz pravila i odredbe. Doktrinarno, to je stajalište koje se u osnovi suprotstavlja milosti. Oni koji drže legalistička stajališta često ne vide pravu svrhu zakona, posebice svrhu starozavjetnoga Mojsijeva zakona, koji nam mora biti „ravnatelj“ ili „čuvar“ koji nas vodi ka Kristu (Galaćanima 3:24).

Nakon Marije se pojavljuje (pretpostavljam) njezin suprug TOMISLAV CVJETKOVIĆ, koji na Milićevo pitanje, jesu li i njemu drugi ostali dužni, odgovara s: “Da…da…Uhhh”. Što govori sve. Dragi gospodine Cvjetkoviću, kad prvi račun bude ne plaćen, poželjno je utjerati taj račun, ma koliko koštalo. U poslovnim se krugovima brzo prošire preporuke “komu se može ne-plaćati”, a tko će uletjeti u računovodstvo i držati tamo doslovno nekoga za vrat dok račun ne bude plaćen. Iz osobnog iskustva vam mogu poručiti da je to jedna vrlo učinkovita metoda. Što ćeš…brzo se pročulo.

Gospodine Cvjetkoviću, poslovi u zemlji poput Hrvatske rijetko uspijevaju i “na papiru” a kamoli na riječ”. Izgleda da vam taktika “držanja za vrat” nije pala na pamet, pa ste, kako mi se čini, pristupili drugoj taktici omiljenoj u Hrvata, taktici koju je davnih dana osmislio Miroslav Kutle (to je onaj koji je u čarapama hodao po svom uredu i tako primao poslovne partnere) a to je osnivanje druge pa treće, pa ne znam koje tvrtke, pa prebacivanje (ničeg) iz jedne u drugu… Možda i nije, ali tako mi nekako izgleda…

E sad, dolazi na red i bivši sudac a trenutačni odvjetnik VLADIMIR GREDELJ, koji u jednoj rečenici govori da je u bigamijskom ljubavnom odnosu s istinom a bogami i pravdom, dok u slijedećoj i istina i pravda dobivaju nogom u dupe kada se pojavljuje “slabiji…” No oko Gredelja se nećemo puno zadržavati jer dolazi sljedeći kandidat.

Taj gospodin ostaje bez stana i posla, pa uzima kredit. Kakve garancije kredita može dati čovjek bez ičega? Dakle, čovjek preko posrednika odlazi u stranu zemlju o čijem jeziku nema pojma, a “posrednik” nešto petlja. E sada najbolje: potpiše ugovor (koji ne razumije ali vjeruje posredniku koji isto tako baš ne razumije) na 40.000,00 Eura a dobije 32.000,00. I kad se počne čuditi onda mu “banka” objasni da će kontrolirati njegovo plaćanje pa mu dodatno “doturiti” još 8.000.-. Toliko naivnosti na hrpi nisam nikada čuo, banke su poznate da nagrađuju one koji redovito otplaćuju kredite! Gospodinu MIRKU DUKIĆU nije palo na pamet da se tih 20% možda pomoću crne magije pojavilo u džepu posrednika?  Gospodin Dukić može vraćati najurednije i još svirati u frulu “pužu mužu, pruži roge van…” ali tih osam tisuća vidjeti neće.

Sad građevina. Od prije dvadesetak godina svi živi su kupovali neka zemljišta pa gradili. Za one koji se nisu htjeli jebat sa građevinom, ustupili bi zemljište nekom privatniku, a taj bi u kompenzaciju dotičnome ustupio stan, dva ili možda tri. Također, nikome nije palo na pamet da u cijelom svijetu građevinarstvo pada???

Dakle, NENAD KOLJAJA, po zanimanju građevinski poduzetnik smisli posao života: sagraditi apartmane na atraktivnoj (ne znam koja pozicija u oglasima nije nazivana atraktivnom) poziciji kod Zadra. Dobije kredit od 1.000.000,00 Eura, i za to sagradi 3.000 m2 apartmana. Znači, ispadne da mu je cijena po kvadratnom metru 333.- Eura. Koliko bi mogla biti maloprodajna vrijednost? Koliko našim ljudima vrijedi njihovih ruku djela? Ajd, bar puta 8! “Ko to more platit? Nitko! Onda banka i gleda da podmiri dug i po toliko proda, pa hajde se zezati s drugim neplatišom.

Eto sljedećeg…ZVONIMIR PEZER, koji je bio super zadovoljan Zagrebačkom bankom a i oni njime kad je sagradio objekte u Vodicama. Očito ih je prodao, dug banci vratio a sigurno nešto i zaradio. Svi sretni. No, našem Zvonkecu zazvoni nova ideja, koja kaže “idemo dalje”! Pa iako se građevina klima na svojim nogama on počne graditi, kako sam kaže “na” Supetru, a vjerojatno misli “u” Supetru. Prama vlastitoj izjavi, tu već dolazi do “malih problema”, pa bla..bla… A znate li sto se radi kada u graĐevini dođe do “malih problema”? Poteže se kočnica za opasnost, sve se prodaje da se pokriju dugovi i bude se sretan. No Zvonimir je izgleda došao na suludu ideju da “male probleme” sredi novim projektom u Zagrebu, koji nastaje “veliki problem…”

Ne da mi se dalje analizirati, ali očito je nekoliko stvari;

  • ljudi se ne informiraju o tome što potpisuju.
  • kreće se u projekte bez ikakve strategije i kalkulacije
  • ne rade se analize a niti ne špijunira konkurencija.

Pa pitanje je, jesu li uvijek  samo banke krive…

Ovce su zato da se šišaju.

Ah da, primijetih da se kadrovi gdje Goran Milić stoji ispred nekih stuba u tom trenutku i prekidaju. Gorane, drago mi je da si ostao isti. I ja mrzim stube!

Oglasi

Hrvatska turistička zajebancija

photo: www.rtl.hr
photo: http://www.rtl.hr

Nedavno poslah upit Hrvatskoj turističkoj zajednici. U e-mailu zamolih informacije oko nekih tour-operatora u inozemstvu koji surađuju isključivo s Hrvatskom, kako bih im poslao ponude. Smatrao sam da pišem na jedinu kompetentnu adresu za dobivanje takve informacije. No, iako neki bon-ton poslovne korespondencije zahtjeva odgovor u roku od 24 sata, tjedan dana se ne dogodi ništa. Onda pisah još jednom. Nakon par dana dolazi najneočekivaniji odgovor koji si možeš zamisliti od jedne ustanove kojoj je, koliko se meni čini, glavni zadatak da dopremi što više turista u Hrvatsku. Naime, odgovoriše da je to poslovna tajna!

O jebemti sunce (part. 1), ko da sam tražio planove obrane u slučaju rata.

Nakon što sam došao k sebi i konzultirao odvjetnika (da bi dobio takvu informaciju treba ti odvjetnik), napisah opet e-mail gdje im objašnjavam da mi moraju prema Zakonu o pristupu informacijama dostaviti te podatke. Nakon tjedan dana dolazi odgovor od njihovog odvjetnika da će se očitovati u zakonskom roku. 14 dan, točno zadnjega dana zakonskoga roka, dolazi e-mail njihovog odvjetnika da oni te informacije NEMAJU!!!

O jebemti sunce (part. 2), prije dva tjedna je bila tajna ono što sada nemaju… za popizdit.

Ili lažu ili su nesposobni, ili su lijeni pa im se ne da tražiti nekakve podatke za mene-budalu koji želi dovoditi (platežno jake) turiste u Hrvatsku.

I opet ja odvjetniku… I moj mi odvjetnik da najbolji mogući savjet: “Prestani se baviti pizdarijama…”

Dakle, pitanje je čemu HTZ zapravo sluzi, osim da se preseravaju po turističko-nautičkim sajmovima po svijetu? Ne znam…

Gledam “turističku zajednicu” austrijskog grada od 60.000 stanovnika. U gradu, koji bi se mogao opisati svakako, samo ne turističkim, njihova “turistička zajednica” organizira preko 60 događaja godišnje. Na primjer, prije par godina su organizirali koncert HM “AC/DC” na koji je došlo preko 100.000 ljudi, što znaci gotovo dvostruko od broja stanovnika. Požderane su sve kokoši, kobasice i polokana sva piva u gradu i okolici. “Turistička zajednica” je izračunala da im je taj koncert donio oko 15 milijuna eura prometa. Samo taj jedan jedini jebeni događaj. Aha, zaboravih, padala je kiša ko kad krava piša po ravnom kamenu, pa su rasprodani i svi kišobrani…

O jebemti sunce (part. 3), u jednom danu 15.000.000,00 Eura od koncerta.

U cijeloj priči postoji jedna mala kvaka, koja vam, vjerojatno, nije pala na pamet – ta  “Turistička zajednica” odnosno kako se konkretno zove “gradski marketing” privatna je tvrtka. D.o.o…. Nema uhljeba! Radi se. Skupljaju se ideje, surađuje se sa svim hotelima, svim ugostiteljima, muzejima i kazalištima. Vrše se ankete po gradu, vrše se analize. I naravno, rezultat ne izostaje.

Jebemti sunce: R A D I  S E ! A ne prdi se u uredskim foteljama!

I zato, s obzirom da smo privatizirali svakakvog kurca, zašto se ne bi privatizirala i ta Hrvatska turistička zajebancija?

Ja ozbiljno razmišljam o tome da u jednom lijepom, potentnom dalmatinskom gradu osnujem tvrtku koja ce se baviti marketingom. Iako već postoji lokalna turistička zajednica. Jer nema jakog gospodarstva bez jake konkurencije.

A ni jake države bez jake opozicije…

Zdravka Mamića za papu! (ili bar predsjednika)

Photo: Drago Sopta
Photo: Drago Sopta

Pred nekoliko godina posjetih svog dobrog prijatelja. “Hoćeš sada krepati od smijeha?” pita me u jednom trenutku, pa mi prišapne da pitam njegovog sina, pubertetliju, što bi želio biti po zanimanju. Ono dosadno i glupo pitanje, na koji sve curice odgovaraju: stjuardesa, a dečkići: pilot (alternativno – astronaut). No, ovome klincu uopće nije bila napeta neka strategija kako bi kad odraste, eventualno, stjuardese ševio po hotelima svjetskih metropola između dva leta, nego jednostavno izvali: JA BI HTIO BITI ZDRAVKO MAMIĆ! Moj frend umre od smijeha, čvrgne ga po glavi i mali nestane.

Meni to uopće nije bilo smiješno. Takva mi je devijacija u dječjoj glavi bila sablasna!

No čini se da je ta, za mene devijacija, zapravo pravo stanje svijesti nacije ovog napaćenog naroda koji se već duže vremena osjeća “nabijenim na kurac”. Zapravo Mamić je već duže vremena ogledalo stanja u Hrvatskoj, kad onih “200 obitelji” nabija na kurac ostatak raje, kad mlati referente po općinama, kad izvlači takve psovke kojih se ne bi posramili ni Mađari, kad organizira privatne proslove rođendana za predsjednicu Hrvatske na kojoj se ista osjeća posebno počašćenom, kad “krvari na guzu”, analizira razinu “hrvatstva” iz krvnih zrnaca pojedinaca (kad se tri brata Mamić zovu Zdravko, Zoran i Stojan, analiza nije potrebna), mrzi sve što nije 100% Hrvatsko, a opet se u Srbiji, kako sam kaže, osjeća najbolje na svijetu, jedan dan mrzi Ćiru, drugi se dan liže s njim, psuje Boga, dapače još i izgovara vizionarske riječi “proklet bio” na sam Božić a nedjeljom je na misi u crkvi.

E kad sve to nekažnjeno uspiješ izvoditi cijelu dekadu, normalno je da ljudi počinju s identifikacijom, pa zašto ne bi postao i predsjednikom. Pogotovo što je neki dan i sam najavio svoje političke ambicije. Ni manje ni više nago puca na mjesto predsjednika ili premijera. Čitajući njegov životopis, Hrvatskom sveživlju ne bi pristajao bolji.

Čitam danas u medijima akcije sa Lukom Modrićem. Luka u banci novce van, za koju minutu Mamići novce nutra. Pa opet Luka novce van, pa opet neki od Mamića novce nutra. To je jedan pakleni plan, novci idu nutra van… I to, milijunček, dva, deset, pa dvadeset…

Dakle, na brdovitom Balkanu postoji država u kojoj možeš na svoj bankovni račun položiti milijune eura a da te se nitko ništa ne usudi pitati. Pogotovo kad ti se s druge strane šaltera keze keramički zubi Mamićevi. Recimo, u Austriji  moraš dokazati porijeklo svake gotovinske (kako bi Ćiro rekao “kaš”) uplate preko 8.000.- Eura. Nema li dokaza porijekla, a pare si solarno pokazao, evo ti isti dan porezna, kuc…kuc na vrata.

Sjećam se sredine sedamdesetih prošloga stoljeća. U ta vremena nisi imao strah od UDBE, milicije ili ne znam koga. Strah i trepet je bila “Komisija za ispitivanje porijekla imovine”. Kad su ti, naravno nenajavljeno, upali u kuću, morao si dokazati porijeklo svake stvari iz kućanstva. Odakle ti lova za fotoaparat, za veš-mašinu, štednjak itd. Jednostavna računica: primanja toliko, za život potrebno toliko, na raspolaganju ostaje: toliko!

Frka je bila takva da je stari jednog mog gimnazijskog kolege u Maksimirskoj bacio na cestu vrećicu sa 100.000 ondašnjih DM. To bi danas bila vrijednost od valjda, puta deset.

Kaš, sine, kaš…

Na Balkanu je uvijek “igrao” samo “kaš”. Njemačka je marka bila najomiljenija, i nekako mi se čini da je u to vrijeme jedinica za vrijednost bila “100 maraka”! Naravno, da marke niste smjeli posjedovati, nego su se mijenjale za dinare po vezama Trga Republike. tako je to bilo, a plaća se doma donosila u papirnatoj vrećici.

Kaš, sine, kaš…

Za razliku od Balkana, recimo u Švedskoj više nitko nema “kaš”. Odeš u pekarnu po jednu žemlju, hop, kartica. Piješ kavu u kafiću, hop… opet kartica. kako u nas u nekim trgovinama ne primaju kartice, tako u Švedskoj ne primaju “kaš”.

No, da se vratimo Mamićima… Dok je neposredno nakon pizdarije oko kukastog križa, odlepršao na Hvar svojom jahtom rekavši svim prisutnima da ide riješiti hobotnicu, no mislilo se na onu pod pekom, još je bolja izjava kada je saznao da mu se vrši premetačina stana. Izjava medijima je bila da mora mamu voditi na kupanje. Jer mamica je jako sretna što je napokon zajedno s oba nogometna sineka Mamića + sin Stojan od milja Stojko, pa se brčka u slovenskim toplicama, na pripremama jedne momčadi koja puca na sam vrh lige prvaka. U istom se bazenu brčkaju profesionalni nogometaši s mamicom Mamić!!! Na čiji račun? I zašto mamica ne može sa sinekima ići, recimo, za vrijeme nogometne stanke. Pa da se cijela obitelj brčka u toplicama…

Ej, ali zamislite reakciju javnosti kad bi predsjednik jednog prominentnog europskog kluba, npr. Reala, Barcelone, Bayerna ili Juventusa doveo svoju mamu na pripreme momčadi…

Zašto si pas liže jaja? Jer može!

Pa zašto onda Mamić ne bi vodio mamicu u bazen, ili bez ikakvog pitanja ulagao milijune eura na svoj bankovni račun? Jer može!

Kad si tako moćan da sve možeš, pretplaćen si da postaneš predsjednikom ili možda kraljem. Pa zašto onda ne bi glasali za Mamića na sljedećim predsjedničkim ili izborima za premijera?

Recimo: premijer Mamić, ministar unutrašnjih poslova Bujanac a vanjskih Kerum…

Grčka tragedija

Grčka

Ma kako smo samo zabrinuti za budućnost Grčke. Sve nešto kalkuliramo  hoće li eventualni “bankrot” Grčke imati utjecaja na naš turizam, koji je, eto opet potukao sve rekorde. Što uostalom nije nikakva vijest jer je u zadnjih 20 godina svaka rekordna. Dakle, da li će propast Grčke utjecati na snagu kune i broj turista. Svi smo financijski stručnjaci, gledamo analize, intervjue po medijima, a osim nekolicine stručnjaka nemamo pojma uopće o čemu se radi. Ali u dubini crne duše ipak se nekako naslađujemo, jer: bolje oni nego mi!

Dakle, ko tu koga jebe, nemamo pojma, ali znamo da su s jedne strane Grci a s druge Angelina von Deutschland potpomognuta sa krezubim Junckerom. Uglavnom, samo: bankrot…bankrot…
Nemamo pojma ali imamo čvrsti stav. O onome o čemu nemamo pojma!

Dakle, jedna država ne može bankrotirati jer nije tvrtka. Kada tvrtka bankrotira, dođe stečajni upravitelj, proda sve što ima, nagodi se sa vjerovnicima, i tvrtka nestane. I? kako je taj scenarij moguć za jednu državu? Tko će sto rasprodati? I kamo će nestati Grčka kad je više ne bude.

Uvijek će se naci neki način da dođe do financiranja ili će Grci prihvatiti naredbu jačeg, bogatijeg. I tako je bilo od postanka svijeta, da najjači dirigira drugima, a drugi moraju slušati. I badava ti sve seljačke i ine bune, jači uvijek kvači! Cijeli svijet živi na stabilnim nogama bankovnih kredita. Pa čak i Njemačka, ta supersila koja melje sve pred sobom. Dapače, ta velesila je najveći dužnik od svih država Europe! Kužite foru. Ne? Ni ja!

Kako su se prve banke na europskom tlu pojavile baš u srednjovjekovnim trgovačkim gradovima Italije, tako i riječ “bankrot”. Naime, riječ “banca” je označavala stol na kojoj su se brojali zlatnici i srebrnjaci, stol koji je znao sve tajne mešetarenja. Kad se neki od bankara previše zaigrao i postao insolventan, došli su mu poreznjaci i sjekirom razvalili stol. “Bancarotta” u prijevodu znači “raspadnuti stol”.

Dakle, Talijani imaju dugu tradiciju bankarstva, a time i svih oblika muljarenja koje s tim ide. Kompenzacije, prebijanja, cesije… Sve te ideje su se porodile u talijanskim glavama. Ideje koje smo mi objeručke prihvatili.

I tako, kroz vjekovno iskustvo muljanja Italija je dospjela do unutrašnjega duga od gotovo 250 milijardi Eura. Mnogo, zar ne? Točno ista suma, koliko je prema međunarodnim procjenama pokradeno iz Hrvatske od osamostaljenja. Koliko su Hrvati pokrali Hrvatsku. Svoju jedinu!

Što je unutarnji dug, najbolje može pokazati sljedeći primjer:

Gost dođe u hotel i želi pregledati sobe. Hotelijer mu dade ključ a potencijalni gost kao kauciju ostavi 100.- Eura. Hotelijer šćapi stotku i odjuri platiti dug automehaničaru, kojemu je već duže vremena dužan. Mehaničar uzme lovu, odjuri mesaru i vrati mu dug. Debeli mesar (puf…pant…) odjuri do kurve koju je jebao prošli tjedan na kredit i podmiri svoj dug. Kurva otrči do hotela i plati sobu jer nije imala za platiti kada ju je mesar drapao prošli tjedan.

Gost se spusti iz razgledavanja soba, ne svidi mu se ni jedna soba, uzme svojih 100.- Eura i ode, a svi dugovi podmireni.

Zvuči nekako poznato, zar ne?