Krajem prošlog tisućljeća jedan je ugledni (uvijek su ugledni) poslovni Nijemac uvidio ono što nitko od nas prije toga nije, a to je, da su nam loše povezani otoci.
Isti je došao ideju otoke povezati hidroavionima. No cijela priča o tome jednom drugom prilikom.

I sad se dogodilo… jedan je hidroavion pao, dvoje je mrtvih, a jedna se osoba bori za život. Navodno se radilo o letu za školovanje pilota kad se ta nesreća dogodila.
Što je uzrok nesreće, najvjerojatnije će pokazati istraga. No, istraga neće pokazati je li se ta nesreća mogla spriječiti. I zato, mene zanimaju samo tri stvari:

1. Ako je bilo u tijeku školovanje pilota, zašto je u avionu bila još jedna osoba? Koliko ja znam, najstrože je zabranjeno da u avionu, pri školovanju za pilote, bude još netko osim instruktora i učenika

2. Zašto je školovanje za pilota vršeno na avionu koji se neće koristiti za komercijalnu uporabu? Koliko ja znam školovanje se mora izvoditi na avionu na kojem će se i letjeti. Ovaj avion koji
   se srušio, definitivno ima drugačije karakteristike od aviona kojima se vrše komercijalni letovi. Naime, taj avion ne slijeće na plovke, nego slijeće ravno na “trbuh”.

3. Zašto se obuka vršila nad turističkim objektima, i još iz to i plažu punu kupača? Zar ne postoje nekakve regule gdje se obuka vrši?

Je li stvarno bilo sve po pravilima, ili je bilo po onoj poznatoj šemi: “ko ga jebe, ne bude se sigurno ništa dogodilo”?

I na kraju, opet se nitko ne pita je li bilo sve po pravilima i da li je uopće trebalo doci do ove strasne nesreće, ali svi se slažu s jednim: pilot je spasio dvjestotinjak kupača na plaži, jer se avion mogao zabiti ravno u njih. A da je nedajbože okinuo među te ljude, vjerojatno bi u izvještajima pisalo: moglo je biti i više ljudi…

Kompanija ECA se na svojim internetskim stranicama i društvenim medijima ne oglašava o ovoj nesreći. Jedina je izjava bila da to nije isti avion koji će služiti za komercijalne letove.

Da smire raju, jer ti, komercijalni avioni ne padaju. Padaju samo oni za školovanje.

A i marketing im je jača strana. Uz izvještaj o nesreći, eto reklame iste kompanije – reklamiraju svoje letove.

Sačuvaj Boze…

Ovaj sam tekst dobio od jedne FB frendice, uz napomenu da se nasmijem. Vidim da se pojavio i na raznim portalima svaki put uz opasku da je to nešto smiješno…smješnije…najsmješnije što si u životu pročitao.

Nema koga nije nasmijao: Osvrt na turiste u Hrvatskoj postao i svjetski hit

Eto, to je toliko smiješno da se dotični (dotična) čak i rasplakala od smijeha. Ja se osobno ne sjećam kada sam se rasplakao od smijeha čitajući neki tekst. Koji sam se puta rasplakao ali od ganuća, ali od smijeha baš i nisam. Zamislite da promatrate neku osobu koja čita neki članak i koja se toliko smije da se počne plakati. Onako bez riječi… samo čita, smije se i plače… Meni ovaj tekst nije uopće smiješan. Za mene je taj tekst tragičan, ali ne zbog turista nego zbog nas samih. Smijati im se, omalovažavati druge narode ili ponižavati ih… za to smo stručnjaci.

Tekst pokazuje svu bahatost hrvatskog naroda. Moram tako reći jer i autorica članka u tekstu generalizira narode. Evo recimo u tekstu opisani Talijani. Grozno je smiješno što pokušavaju govoriti engleski. Pa što njih 4 uspiju složiti tri engleske rečenice. Inače, svjetski je poznat visoki stupanj poznavanja engleskog jezika u Hrvata. I to na međunarodnoj sceni. Pipl mast trast, spiking kroejša, jes-nou, hau jes nou…

Nadalje, Talijani se spominju kao kradljivci. Postoji li u svijetu većih kradljivaca od Hrvata? Ne znam, ali znam da su Hrvati od Hrvatske pokrali 200 milijardi eura od osamostaljenja. Ako Hrvat potkrada Hrvatsku, to se, kao, valjda ne računa pod lopovluk. Očito ne, jer ja ne znam baš nikoga tko je u Hrvatskoj pravomoćno osuđen zbog privrednog kriminala. No dobro, ovdje se asocira da su Talijani kokošari pa kradu male stvari, tipa pepeljare. Inače… poznata je scena koja je i snimljena, no nedavno maknuta sa YouTubea, u kojoj Borislav Škegro na Velesajmu u Zagrebu, kao pratnja Franji Tuđmanu krade bocu rakije i stavlja je pod kaput. Nedavno je taj video i nestao s portala.  Škegro je kasnije objašnjavao da bocu nije ukrao nego da su na štandu Podravke dobili po bocu pića (rakije) svi iz predsjedničke pratnje, pa nije mogao okolo paradirati s bocom rakije u ruci. I još u pratnji predsjednika jedne države. Zanimljiva mi je cijela priča iz dva razloga: prvo, gdje su ostali spremili boce rakije koju su dobili od Podravke, drugo: koju to vrstu rakije Podravka proizvodi??? Naravno, ne možeš hodati okolo s predsjednikom države s bocom u rukama. Ali poznato je da predsjednički protokol dozvoljava da hodaš lamačući najlon vrećicom u ruci iz koje viri poluprazna boca rakije. No vrećice na cijelom sajmu nije bilo. Ne znaš sto je bolje. Ipak je, na koncu, najbolje sakriti bocu ispod sakoa. Tako da izgleda da si nešto maznuo pa to skrivaš. Ali zapravo kad bolje razmisliš, ipak je najbolja ideja poklanjati predsjedničkoj pratnji rakiju.

Francuzi se žele cjenkati, Nijemci nam opako idu na kurac jer su točni i ispunjavaju sve što naume, Austrijanci i Slovenci nam idu na živce jer se voze s biciklima, a Englezi jer žele što više vidjeti. Česi? Grozota jedna koliko su znatiželjni! Sve žele znati! Već se pomalo osjećamo ugroženim. Od naroda iz regije spomenuti su samo Bosanci i Hercegovci, jer to naravno nije isti mentalitet. A Što je sa Slovencima? Aha, oni su isto ko i Austrijanci. Srbi? Oni su primitivni. Crnogorci su lijeni, Makedonci su jednostavno – Makedonci i to im je dovoljna kazna.

Jedino smo, brate, mi bogomdani! A kako zapravo izgledaju Hrvati na, recimo, zimskom odmoru, tj. skijanju:. Na skijanje se kreće prve subote u godini, i subote oko Sv. Tri kralja. Na granicu se dođe istovremeno kad i 200.000 drugih, oko 10 sati ujutro. Usput se jebe majku svima koji idu na skijanje, baš u isto vrijeme. U autu se osjeća miris sarme, koja se nalaze u hamperu, jer nećeš valjda trošiti svoje mukom ukradene pare. Ima tu i sira i putra i jegera i salame, vina i rakije pa i pive. Sve ovisi koliko je mjesta ostalo nakon što su se debela žena koja stalno nešto kokodače i sitna dječica utrpali u auto. Naravno, zaboravlja se koliko psujemo Čehe, Poljake i sl. koji sa svojim namirnicama dolaze na naš Jadran. Prokleti oni.

Kad se prođe prva granica pa onda i druga i napokon stigne u Austriju, obavezno se staje na benzinskoj stanici, ali ne zbog tankanja nego da bi se počele trošiti pare. Kupuje se najveća Milka i tri različite vrste čipsa, Coca-Cola i Fanta, sve po tri puta većoj cijeni nego u dućanima, ali sada je trenutak da se vidi tko ima, tko je baja. Nešto se možda i ukrade, neka Mozart kugla ili barem kauguma. Ne zbog potrebe, nego zbog adrenalina, kojim obiluju svi naši sugrađani. Usput je vikanje, i još bolje urlanje obavezno.

Stigavši pred hotel skijališta, negdje oko podne, iz automobila mile sami reprezentativci. Jer kakvo bi to preseravanje bilo kada ne bi bio obučen u odjeću skijaške repke. Obukli su se u skijašku opremu još u Zagrebu. Kod nas je svatko reprezentativac, svatko učitelj skijanja, svatko se razumije u sve. Dakle, na skijanje direktno iz automobila, jer, kada si platio ima da iskoristiš svaku dragocjenu minutu austrijskog snijega. Istovremeno se smijemo “švabima” koji u ranim jutarnjim satima već trče na plažu “najljepšega mora na svijetu”, ne bi li uhvatili što više sunca. Dakle, prvo se kupuju karte za skijaške liftove. Tu se obavezno nešto smulja, jer iako su “malome” već brkovi počeli rasti, ima nožurdu barem br. 45, a potajno i puši, pokušava ga se prodati pod dvanaestgodišnjaka, kako bi se dobio dodatni popust. Ako službenik ne popuši foru, odmah se počne derati i jebati majku i Austrijancima i njihovim glupim propisima koji ne dozvoljavaju muljanje.

No dobro, kupuju se dva ski-passa jedan za juniore jedan za omladince. Otac obitelji obično ne kupuje ništa, nego čeka da prvi od podmlatka lipše od umora pa onda uzima njegov skipass i kreće u akciju. Obično jedan spust, jer se, iako si reprezentativac, kondicije nemaš, a i te glupe skijaške hlače, iako su “strech” zatežu te oko pivske trbušine. Pa ravno u birtiju i od tamo motriš situaciju. Za to vrijeme majka vuče stvari iz automobila, jer ona nije tu da se skija, nego da radi, kuha i sprema. I tako cijelih tjedan dana. Zadnji dan, nakon odlaska iz hotela, opet skijanje do navečer, jer, platio si skipass pa ćeš ga iscijediti do kraja. Nakon sto se mrak spusti i žičare prestanu s radom, u auto pa kući. I opet ista gužva i opet se jebe majku svima, kako samo imaju para za skijanje iako je kriza!

Priča mi vlasnik jednog austrijskog hotela da su Hrvati najbolji potrošači i istovremeno najgori gosti. Troše ko nitko, pa ovaj ne može nabaviti toliko “žestice” koliko ovi mogu polokati. Ali istovremeno, ponašanje je katastrofalno. Trpaju se tanjuri hranom, ništa od toga se ne pojede, a imao je i primjera kada su se gađali šniclima. Kaže mi da obično nakon tzv. “hrvatskog tjedna” napravi dva dana pauze za djelomično obnavljanje hotela.

Pa ajmo se mi sad smijati drugima. U tome smo najbolji! Sami reprezentativci!!!