Mrcina

Što ti je život bez pice

Bila je godina 1969. Moj stari je nabavio tevejac u boji, sjećam se ko danas, Phillips, model Goya Royal, veličine i težine omanjeg tankera, prpošno je stajao u dnevnom boravku. Za svaku sigurnost nije mi bilo dozvoljeno približavati se televizoru, zapravo nije mi uopće bilo dozvoljeno bez razloga ulaziti u dnevni boravak. A jedini razlog ulaska bio je crtić u 19:15, kao što rekoh, na pristojnoj udaljenosti, da mi ne bi pale na pamet neke psine.

Al džabe ti bio i Goya royal kad YU TV nije emitirala program u boji. Nego smo s nekakvim antenskim pojačalima preko Sljemena lovili program austrijske televizije. Kad sam prvi puta vidio program u boji, rekoh, ovo je vrh, dalje nema…

Ali glavna je fora bila da je uz Goyu došao i daljinski upravljač, skoro pa veličine kutije za cipele. E to je bio predmet moje žudnje. Smio sam ga gledati samo iz udaljenosti,i starog kako s njim suvereno rukuje, kao iskusni dreser lavova u cirkusu. I na najmanji dodir na daljincu programi su preskakali jedan za drugim. Ko lavovi kroz vatreni obruč. Dobro, nisu se baš naskakali jer su bila samo dva programa, Yu i austrijski.

Bio sam glavna faca u razredu, pričajući čuda o tom daljincu, ko o svetom gralu. I da bi sve bilo uvjerljivo, jer nitko mi ne vjerovaše, organizirah pod velikim odmorom desant. Došavši kod mene doma, svi su ga htjeli opipati, malo se poigrati, pa tako i počne nastiskavanje programa, iz dnevne sobe, iz predsoblja, pa mjerenja odakle najdalje daljinski reagira (to radim još dan danas), pa je l’ “lovi i iza ugla”, je l’ lovi ako ga usmjeriš u plafoni i… sve neke pizdarije.

Pizdarija se dogodila kad je stari došao doma. Naime, tata je uvijek ostavljao daljinac na milimetar istom mjestu i znao je da ću ja prije ili kasnije popustiti i uletjeti u stupicu te daljinac primiti u svoje dječje ruke.
Raspalio mi je takvu šljagu da se posljedice još danas osjećaju…
Nekako s tom šljagom u Zagrebu se pojavila i prva pizzerija. Znakovitog imena „4. Lovac“ smjestila se na početku Dežmanovog prolaza sdesne strane. Nikad mi nije bilo jasno kakvo je to glupo ime: Četvrti lovac. A na papirnatoj salveti su bila nacrtana tri! Dakle, duguljasti lokal sa staklenom prednjom stijenkom…
Prvo si otišao do blagajne, platio pizzu i dobio cedulju s brojem. S druge strane staklenog pulta jurile su brkate tete u borosanama vamo-tamo i izvikivale brojeve. Kad je uzviknula tvoj broj, sjurio si se po tu tzv. pizzu veličine ping-pong reketa. Na pizzi se bio skvrčio komad (navodno) šunke, a sve je bilo poliveno nekim instant sosom od paradajza, koji je obično bio smeđ, gorak i zagorio. No veselo si sjedio na barskom stolcu okrenut prema Ilici i molio Boga da prođe netko poznati pa da te vidi kako mljackaš po pizzi. Postojale su dvije vrste dvije pizze: sir i šunka-sir.

Sljedeća u nizu bijaše pizzerija “Zadar” na mjestu sadašnjeg Horvatinčićevog monumentalnoga uratka na Cvjetnom placu. E tamo je bio kraj svijeta: miješana pizza! Miješana je značilo: sir, šunka, salama i par kiselih šampinjona. Treba naglasiti da je salama bila toliko intenzivno-podrigujućeg mirisa da su svi ostali sastojci poprimili okus salame. Čak i taj šampinjon. Ah da, ako si htio maslinu, to si morao dodatno naglasiti
I tako pizza začeta u Rimskom carstvu dođe do naših krajeva.

Pizza je najomiljenije jelo današnjice. Godišnji broj pizza koju umlate Nijemci približava se broju od jedne milijarde.
Ja jako volim pizze. I tržnice. I groblja. Kad prvi put odem u neki grad, obavezno probam pizzu, posjetim tržnicu a i groblje. Posjeta grobljima može biti jako zabavna čitajući različite pizdarije koje si ljudi uklešu u nadgrobni spomenik. No, vratimo se pizzama. Dakle, najedoh se svakakvih pizza. Onih sa toliko kvasca da mi se drugi dan činilo da sam u drugom stanju, bilo je i onih koje su bile toliko odvratne da nisi znao je l’ jedeš pizzu ili ona tebe. Jeo sam pizzu u Napulju u (u ono vrijeme) najboljoj pizzeriji na svijetu, “Mamma mia”.

I onda jednog dana otkrih u Zagrebu Pizzeriju Karijola. I onda rekoh, (ko i s tv u boji): ovo je vrh… bolja ne može biti!

Moš mislit…

Sudbina me odvede u O’Haru u Zagrebu. O jebemti sunce, Što je sad ovo: još bolja od Karijole!!! Ovaj luđak nabavlja brašno iz Italije, originalnu bivolju Mozzarellu iz okolice Vezuva. Onu pravu, najpraviju sto je u sredini mekana, kao vrhnje… Pa gore ide pršut, ali ne bilo koji nego parmski, a bogami može i “pata negra”. Umak od rajčice (što ga neki ketchupom nazivaju) sam kuha. Kalamata masline…Bosiljak je organski, ne znam više od kuda ga nabavlja, sve mi se u glavi “zmešalo”!!! Ne..ne.. to mi je bilo previše.

U O’Hari se osjećam ko štenac njemačkog ovčara od 6 mjeseci koji ne zna je l’ bi se prvo igrao, ili grizao nogu od stola, pišao ili ganjao lopticu. Tako i ja, kad stupim u taj hram delicija ne znam je l’ bih pizzu ili Fiorentinu, baklavu (iz krušne peći!!!) ili nešto peto. Ma daj sve! Sve daj!!!

E da, apropos pizza: danas (9. veljače) je Međunarodni dan pizza!

Bilo bi glupo da vam ga čestitam.

Al ne bi bilo glupo da vam kažem: Marš svi u O’Haru na najbolju (certificirano) pizzu u Hrvata

Ja ne mogu. Od O’Hare me danas dijeli točno 363 kilometra!

Mrzim vas!