Ni vrit ni mimo

resized_the-most-interesting-man-in-the-world-meme-generator-never-retired-from-handball-but-when-you-do-you-better-play-hard-or-go-home-995a22 (1) Bahatost (nazivajući protivnike “mušterijama”) nam se na kraju balade razbila o glavu. U rukometnom svijetu zauzesmo 5. mjesto među gubitnicima. Dobro, sport je sport i lopta je okrugla, rekli bi stari: “ne dao Bog veće nesreće”. I opet ista priča: nakon neuspjeha, a neuspjeh je sve osim prvog mjesta, budimo realni, kreću analize, gdje smo pogriješili, što je bilo krivo, selektor priznao greške, naši igrači govore da su dali sve od sebe i naravno, ono uvijek prisutno: “da iz tog poraza moramo nešto naučiti”. Koliko sam puta to “iz poraza naučiti” čuo, već bi svi naši trebali biti nobelovci. Toliko su “učili”.

Recimo nas kapetan je naučio kako zabijati prste u guzicu protivnicima. Ali bas ono, pogoditi u šupak, a možda mu malo i proroštati po unutrašnjim hemoroidima. Brazilac je odskočio, a naš ga kapetan šeretski potapšao po ramenu, kao da ga pita: “A jesi siguran da je to bio prst?” Kad nam kapetan, koji je primjer ostalim igračima, zabija prste u brazilsko prkno, što li tek rade ostali igrači? Također bi bilo zanimljivo saznati gdje je kapetan trenirao zabijanje prstiju u čmar, jer kako smo imali priliku primijetili to mu ide jako dobro. Sad tek shvaćam riječi kapetanove izjave date netom po završetku utakmice protiv Danaca, kada je izjavio da su “trenirali ko manijaci”. Manijakalno zabijanje prstiju u protivnički rektum. Portali su to prenijeli sa smiješkom. Kao malu vragoliju mladoga Vorija, pa se svi slatko nasmijaše…

Ej, a sada zamislite obrnutu situaciju, da je netko drugi Voriju zabio prst u otvor debeloga crijeva! Nacija bi se digla na noge, pisale bi se peticije, bili bi prosvjedi, jednom riječju, kako se govorilo 1991.: “dogodio bi se narod”. Ali to sve je manje bitno. Bitna je izjava koju je dao selektor, a ta glasi: “Osvojen je cilj, plasirali smo se na kvalifikacije za olimpijske igre!” I reporter šuti. Prihvati to kao činjenicu.Ja se štipam, jesam li krivo čuo? Pa čekam sat vremena za naredne vijesti, pa opet isto. Dakle ljudi, kada se pripremaš na svjetsko prvenstvo u bilo čemu, valjda ti je cilj biti prvi! Čak i neki autsajderi i lajbeki, koji se nekim čudom nađu na takvim natjecanjima, razmišljaju o slavi koju bi stekli osvajanjem prvog mjesta! A naši? Otpratimo ih kao favorite, oni ismijavaju protivnike, zabijaju prste u guzice protivničkim igračima, i na kraju budimo sretni što su kao favoriti otpali, pa igrali u “ligi za bedaka” i tu uz jednu pobjedu i jedan poraz zaključili da je cilj ostvaren. 6. mjesto! Je li netko iz stručnog stožera ili igrači pri odlasku u Qatar govorio: “Mi idemo u Qatar a naš je cilj osvajanje 6. mjesta? No dobro, zaključismo da je osvajanje 6. mjesta uspjeh. Čestitajmo našim momcima, i pružimo ruku našemu kapetanu. Ali ne okrećimo mu leđa. Za svaki slučaj! Osim ako se ne želimo rukovati sa njim na način koji nam je otkrio Joso Mraović, zabivši prst u guzicu američkoj košarkašici, a koji je dobio ime “ličko rukovanje”. Mraović je za to dobio 20 mjeseci. A naša repka kvalifikacije za Olimpijske igre!

Oglasi

Komentiraj ovo

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s