photo credit: archer10 (Dennis) via photopin cc
Mi Hrvati smo, ali stvarno, stručnjaci. Tuđe nećemo (ali ipak možda malo hoćemo), svoje baš i nemamo (jer smo sami sebe pokrali), pa onda kukamo. Pa onda idemo po bankama i tražimo kredite. Za sve: stan ili kuću, garažu, vikendicu, auto i brod. Onda psujemo banke jer ne shvaćaju da mi bez toga ne možemo živjeti. Pa onda nađemo banku koja nam da kredit, složimo se sa svime, zapravo: daj lovu danas, a sutra… ko jebe sutra, već bu nekako bilo. Još ni bilo da nekako ni bilo…
Državi ne želimo dati ni kune, pogotovo ne pdv-a, pa onda osnivamo tvrtke. Pa kupujemo audije i beemvejce, vozimo se uglavnom privatno i točimo gorivo bez pdv-a. Svako malo uzmemo nešto love sa računa tvrtke, koja, eto ne posluje bas dobro, ali nema veze, dok bankomat daje lovu, dobro je.
Onda nam neki pizduni počnu slati ovrhe. Al mi njih zajebemo pa počinjemo osnivati udruge! Onda proklinjemo zlu sudbinu i mrzimo sve po redu. U zadnje vrijeme mrzimo franke. Na rang ljestvici najomraženijih prestigli su čak i četnike. Udruge se bore za naša prava. Udruge daju i kandidate za predsjednika…Onda nam je uz franke i četnike kriva i vlada, jer oni, lopovi, sve pokradaju.
Ma jebe nam se, smotajmo sarme, pa hajdmo na skijanje. Pa s jedne kartice na kojoj nema ništa, prebacimo na drugu koja je eto blokirana, ali sad će se na kratko odblokirati da prebacimo na treću.
Onda udruge… one su institucije koje rade svoj posao. Glume trupce na deložacijama, jebu mater bankama i objašnjavaju kako sad banka mora preuzeti odgovornost za sve potpise za kreditiranje svih onih stanova, vikendica, kuća i brodova. Neke udruge prosvjeduju protiv umjetnog začeća. Ili bezgrešnog… ili tako već nešto. Neke se opet zovu “neprofitne vladine udruge”. Za razliku od “profitabilnih vladinih.” Te “neprofitabilne” služe uglavnom da bi preko njih pojedinci prodavali nogometaše, naravno uz veliki profit.
Prije 25 godina nije bilo ni franaka ni četnika, ni ovrhe ni bankomata. Doduše, ni kompjutora ni mobitela. Nije bilo ni neprofitabilnih udruga, ali je bilo profitabilnih zadruga.
To su bila ljepša vremena. Tako barem neki kažu. Nije bilo kao u Madžarskoj, Rumunjskoj ili Bugarskoj. Radio si sto si htio, jeo i imao si slobodu kretanja. Sloboda, hrana i sloboda kretanja su “kategorije” (kako bi rekao Bandić) koje ima svaka životinja. Ako ima sreće pa nije u zoološkom vrtu. Je li nas ta sloboda dovela do današnjeg stanja, pitanje je sad.
Ah da, tad nismo imali ni “bandiće” ni “sanadere”. Zapravo imali smo, ali pritajeno…
Mrcina 