Dječje emisije bi trebale biti poučne, apsolutno zabavne i služiti da djeca nauče da dobro pobjeđuje zlo. No dobro, ima tu i nekih dječjih priča, npr. Braće Grimm, koje nikako ne mogu biti edukativne jer su pune strahota, a zanimljivo je da su bas priče braće Grimm u originalnoj verziji zapravo bile predviđene kao horror priče za odrasle. Onda su ih malo frizirali, smanjili nabrijačinu i eto dječjih priča. Iako i u toj manje nabrijanoj verziji postoje situacije za koje nisam siguran da mogu dobro utjecati na psihički razvoj djeteta. Recimo, Ivica i Marica, koji se izgube u mračnoj šumi, pa ih uhvati vještica i zaključa u kavez, pa ih hrani i pipa da li su već dovoljno mesnati da ih skuha u loncu… Mislim da se na kraju pojave Ante i Marica, koji ih spase, Janica i Ivica počnu trenirati i postanu svjetski prvaci, malo on, malo ona… bla… bla… Happy end.
Ja sam se uvijek, gledajući crtiće, pogotovo Tom i Jerry, pokušao identificirati sa nekim od likova. Najviše mi se sviđao onaj debeli naborani engleski buldog koji lijepo spava ispred svoje kućice na kojoj piše “BUTCHER” i svaki put spasi miša, te brutalno isprebija mačku. Izgleda da mi je to… to sa identifikacijom išlo jako dobro, s obzirom da sam sada isti tko i Butcher. Razlika je jedino sto ne tučem mačke. Za sada!
Moje nerazumijevanje svijeta je došlo onim danom kada sam gledao prvu emisiju “Teletubbies”. Četvorica gej marsijanaca, usisavač za prašinu koji priča i oči na štapu koje se pojavljuju iz rupe bile su mi previše.
Današnja se djeca u Švedskoj vesele pjevajućem pimpeku i kratkovidnoj pici s naočalama kao što možemo vidjeti na youtube.
Pimpek juri kroz kadar i pjeva kako dolazi “galopirajući”, a pica mu odgovara da ga “čeka sa prekriženim nogama”. Uopće nisam znao da pice imaju noge, i još k tome prekrižene.
S obzirom na današnje edukativne sposobnosti medija nemojmo se začuditi ako vidimo nekog pubertetliju kako si gleda u gaće i viče: “Pjevaj i galopiraj, pička ti materina…“
Mrcina 