Osim što na “najlipšem moru na svijetu” možete iznajmiti apartman od certificirano normalnog i što će vas do obližnje plaže s “barke fahren” odvesti certificirano normalni domorodac (osim ako nije pajdo lokalnog šefa policije, pa mu dozvola za upravljanje “barke fahren” nije potrebna), na najlipšem moru na svijetu možete eto, i zaroniti. Dapače, ako niste vješti ili tek želite osjetiti draži podmorja, Jadran je idealno mjesto. Za takvu akciju morate potražiti lokalni ronilački centar.

Ronjenje je predivan hobi. Naša obala i otoci vrve od ronilačkih centara i pripadajućih mladih, zgodnih i jedrih instruktora ili voditelja ronjenja.
Može on (ili ona) biti mladi, zgodni i jedri koliko hoće, ali mora se jadranskoga sa njima okusiti nećete. Osim ako nisu za to posebno certificirani!
Dakle, iako već jeste instruktor (Instruktor – lat. osoba koja druge podučava u nekim znanjima ili umijećima, kvalificirana osoba koja sustavno poučava) to nije dovoljno da bi vodili turiste pod more. I tako hajd’ po još jedan certifikat koji se zove: “certificirani voditelj ronjenja u turizmu”!
“Voditelj ronjenja u turizmu” – pitam ja, pa sto je to?
Tamo učimo kako se treba ponašati s turistima-roniocima. Vjerojatno da ih se ne smije šamarati pod vodom, da ih se ne smije gristi ili im nanijeti ozbiljnije tjelesne ili psihičke ozljede!
Da bi završili tu specijalnu obuku, morate se upisati u veleučilište. Pri upisu trebate donijeti: potvrdu da ste završili nekakvu školu, osnovnu, srednju ili fakultet, osobnu iskaznicu, izvod iz matične knjige rođenih i domovnicu. Dakle, opet ista priča: da bi dobili domovnicu morate imati izvod iz matične knjige rođenih. A da bi dobili osobnu iskaznicu morate imati domovnicu, što automatski isključuje izvod iz matične knjige rođenih, jer bez njega ne bi mogli dobiti domovnicu. To znači da posjednik osobne iskaznice iskazuje da je građanin Hrvatske, da se rodio i da postoji.
Nikako mi nije jasno zbog čega svugdje trebaš taj jebeni izvod iz matične knjige rođenih kad već imaš osobnu iskaznicu, koju naravno nisi mogao dobiti ako se nisi ni rodio.
Dakle, ti sve to skupiš pa hajd’ na školovanje!
Ali ne, ne može još, još ti nešto fali, a to je liječnici pregled, kod radnog medicinara tj. medicine rada.
Dakle, hajd` na liječnički pregled koji opet uključuje sve, ko da me šalju na mjesec: pišanje, sranje, EKG, EEG, mjerenja dužine, širine, težine, još 300 čuda…
Ali, ne, ne možeš ti samo tako doći do specijaliste medicine rada. Za to ti treba potvrda od tvog kućnog liječnika (pazi sad) potvrda da ne boluješ od duševnih i zaraznih (a time i spolnih) bolesti!
Znači da bi otišao kod specijaliste za medicinu rada moraš biti certificirano zdrav. Jer specijalista medicine rada mora biti siguran da ga nećeš napasti u trenutku duševne rastrojenosti, da ga nećeš zaraziti, a ako ga, recimo, duševno zdrav naguziš, da neće dobiti neku spolnu bolest!

I tako se ja poveselih kako će mi kućna liječnica ili nedajbože liječnik pipati po pimpeku i proučavati imam li sifilis ili triper. Ili će mi vaditi krv da ustanove imam li hepatitis ili HIV da bi me opet poslali kod specijaliste medicine rada, koji će mi opet isisavati krv da ustanovi ostale parametre.

Ali, prerano mi veselje! Ja, naime, ne mogu ni doći do specijaliste medicine rada, jer ne mogu dobiti potvrdu od kućnog liječnika, jer istoga jednostavno nemam. A nemam ga jer živim u Austriji a ne u Hrvatskoj.

Pa mi onda specijalista rada predloži spasonosno rješenje: neka tu potvrdu donesem od svog austrijskog kućnog liječnika. A prije nego tu “Zlatnu bulu Bele IV” donesem specijalisti medicine rada, moram ju ovjeriti u hrvatskom veleposlanstvu ili prevesti kod ovlaštenog sudskog tumača.

I tako ja odem svom austrijskom kućnom liječniku, koji mi objasni (što je normalno) da mi on kao kućni liječnik ne može izdati takvu dozvolu, jer on nije kvalificiran proučavati moju psihu ili pimpek. Za to trebam ići specijalisti psihijatru i specijalisti za zarazne i venerične bolesti.

I opet, mogu se ja pregledavati koliko hoću, gdje god hoću, jer zvanje specijaliste medicine rada, od kojega mora biti izdana potvrda, u Austriji jednostavno ne postoji!

Dječje emisije bi trebale biti poučne, apsolutno zabavne i služiti da djeca nauče da dobro pobjeđuje zlo. No dobro, ima tu i nekih dječjih priča, npr. Braće Grimm, koje nikako ne mogu biti edukativne jer su pune strahota, a zanimljivo je da su bas priče braće Grimm u originalnoj verziji zapravo bile predviđene kao horror priče za odrasle. Onda su ih malo frizirali, smanjili nabrijačinu i eto dječjih priča. Iako i u toj manje nabrijanoj verziji postoje situacije za koje nisam siguran da mogu dobro utjecati na psihički razvoj djeteta. Recimo, Ivica i Marica, koji se izgube u mračnoj šumi, pa ih uhvati vještica i zaključa u kavez, pa ih hrani i pipa da li su već dovoljno mesnati da ih skuha u loncu… Mislim da se na kraju pojave Ante i Marica, koji ih spase, Janica i Ivica počnu trenirati i postanu svjetski prvaci, malo on, malo ona… bla… bla… Happy end. Nastavi čitati →