Istine i zablude o morskim psima

Glavni urednik jednog cijenjenog hrvatskog magazina zamolio me pred desetak godina, povodom jedne nesreće s morskim psom, da napišem članak o morskim psima, obzirom da se njima bavim već preko dvadeset godina. I ja okrenuh pilu naopako! Uglavnom, napisao sam sve realno i istinito. Bez krvi, bez monsterizacije morskih pasa, ali u glavnoj ulozi s njihovim jedinim smrtnim neprijateljem – čovjekom. Uz prosječnih 8 smrtnih slučajeva u kontaktu s morskim psom godišnje (od običnog tostera u Americi pogine godišnje 110 ljudi) čovjek potamani oko 150.000.000 morskih pasa. Čini mi se da takav razmjer baš ne pokazuje veliku opasnost morskih pasa po čovjeka već upravo obrnuto.

Iako govori o nasilju nad morskim psom, naslov članka na jednom portalu me razveselio jer se iz njega  dala naslutiti visoka razina svijesti za jednu zaštićenu vrstu. I sve su još lijepo dokumentirali video uratkom. No, ono što je u tome zastrašujuće su komentari ispod članka. Naravno, živimo u demokraciji gdje čak i svaka budala ima pravo govoriti što želi, pa to i objaviti. Ovaj put na svoju sramotu. Pogotovo je značajno što se također odmah dijelimo na “one s kontinenta” i “one s mora”. Jer naravno, ovi s kontinenta nemaju pojma ni o čemu a pogotovo ne o morskim psima. Ali korisnik pod pseudonimom “issa99” (pretpostavljam da je s Visa) “zna” sve o morskim psima, iako gotovo sam siguran nikad ni jednog nije vidio u svom prirodnom staništu.
Pa hajdmo na analizu komentara ovog stručnjaka:

“issa99”: Nije istina da je Modrulj bezopasan za ljude već je upravo najopasniji morski pas koji obitava u Jadranu.
Komentar: morski se psi ne dijele na opasne i neopasne!

“issa99”: Jednako kao i Veliku bijelu psinu ga privlači krv i zbog krvi napadne ljude.
Komentar: morskog psa NE PRIVLAČI ljudska krv!  Morski pas ne može osjetiti ljudsku krv. To je još jedna od velikih zabluda.

“issa99”: Dovoljna je i mala posjekotina ili kao u slučaju od prije 10-ak godina, ulovljene ribe koje ronioc vuče za sobom.
Komentar: Morski pas ne može osjetiti ljudsku krv. Ali zato ima izuzetni osjet za RIBLJU krv.

“issa99”: Tada je Modrulj napao ronioca na Visu i potpuno mu rastrgao stopalo koje je ostalo visjeti samo na arteriji!
Komentar: kao prvo nije napao modrulj nego veliki bijeli, kao drugo nije napao ronioca nego je išao šćapiti ustrijeljenu ribu koju je ronilac imao pričvršćenu za potkoljenicu, kao treće, kada je morski pas osjetio da je tu još nešto osim ribe (noga od ronioca), odmah je pustio i otišao, kao četvrto, stopalo nije visilo samo na jednoj arteriji. A što bi trebao raditi jedan morski pas kada osjeti plijen? A što bi trebao raditi lav da mu mašete s komadom krvavog mesa ispred nosa…?

“issa99”: Ovaj sigurno nije slučajno došao do plaže jer njima to nije prirodno stanište i oni žive u dubini.
Komentar: Ovdje se donekle slažem, čovjeku more nije prirodno stanište. I ne, oni ne žive u dubini. Morski psi žive uz izvore hrane. (kao i čovjek)

“issa99”: Vrlo lako da je došao napasti.
Komentar: zbog čega bi morski pas dolazio iz dubine i napadao ljude (koji mu nisu hrana) u plićaku?!

“issa99”: Reagirao bih isto kao i ova dvojica i svaka im čast.
Komentar: Ubijati zaštićenu vrstu ne služi Vam nikako na čast.

“issa99”: A vi stručnjaci s kontinenta, neću vas vrijeđati kao što to vi radite, ali samo ću vam reći da nemate pojma. Malo puno ne znate i još ste k tome jako bahati i vrijeđate sve što je južnije od vas. Sramota.
Komentar: Ovo sam već komentirao gore

alan
Photo: Shooots

Zaključak:

najviše o morskim psima znaju oni koji nisu ni jednog u životu vidjeli osim na filmu. I znajte, sve ono što ste ikada čuli o morskim psimauglavnom je je netočno. Jer ljudi…što manje znaju tim više laju…

Pogledajte video koji sam snimio prošle godine na Bahamima. U glavnim ulogama su lemonshark i tigershark. Tigershark  među “stručnjacima” poput isse99  slovi za najopasnijeg, odmah iza velikog bijelog što je netočno i glupo.

Apropos velikog bijelog: u Jadranu se trenutačno nalazi oko 200 primjeraka.

Gastronomija bez soli u glavi

U natjecanju za najveću gastronomsku blesavoću stoljeća dobili smo opasnog konkurenta. I baš kad je izgledalo da „pečenje hamburgera na egzaktnih 52 stupnja“ čvrsto drži vodeću poziciju, eto nam Jutarnjeg lista i njihove Zdrave hrane. Doduše, u konkurenciji za blesavoču godine bila je izjava da prhko tijesto za izradu vanili-kiflica mora fermentirati, no ipak smo se odlucili za ovo,  ipak su u pitanju hamburgeri… dakle, radi se o tekstu objavljenom 29.05.2017. godine u 11:25, pod naslovom: „SLUŠAJ CHEFA: Raul Lajtman otkriva kako napraviti baš savršen hamburger u vlastitoj izvedbi!“ 

Moram priznati da me članak jako zaintrigirao, pogotovo jer sam s Gastronomskim institutom iz Beča već preko godinu dana u projektu izrade idealnog hamburgera.

Preciznost kojom autor teksta navodi recept Raula Lajtmana gotovo je fanatična. Odlazi se u sitnice, poput postotka masnog udjela u samom hamburgeru. Naime, u tekstu piše da je dozvoljeno maksimalno 22%, dok je idealno 18%. Zamislite mesarovu facu kad mu kažete da trebate 1 kg smjese, ali da bude točno 180 grama masnoće, no nipošto 220, jer je ta razlika od 40 grama presudna! Zamislite razliku u okusu u pljeskavici od 200 grama, u kojoj je težina masnog udjela čitavih 8 grama veća! No dobro, uspijete nači takvog, i napravite lijepo oblikovanu pljeskavicu od 180, odnosno 220 grama, jer preko te težine ne smijete. I opet taj odnos (18:22… 180:220). Uz promjer od egzaktnih 12.5 cm!

I tad, izjava godine:

Dame i gospodo, smjesa za hamburgere (pljeskavice…ćevape) soli se NAKON pečenja! Kriste smiluj se! I još iz razloga „jer će sol izvuci sokove!! Kriste, smiluj se (part:2).


Dakle, otiđite u subotu prije podne na Dolac, recite mesaru da želite mljevenu juneću vratinu ILI lopaticu ILI ramstek, s egzaktnih 18% masnoće, dođite kući, oblikujte pljeskavicu, ispecite je i posolite prije serviranja, pa mi javite kakvog je bila okusa. Da ne zaboravim, u tekstu je također praktičan savjet, citiram: „ u sredini treba palcem napraviti udubljenje kako bi se dobila ravna površina“! Kako se udubljenjem radi ravna površina, moram priznati da mi baš i nije jasno. Otprilike ko da kažeš: „pije mi se čaj pa ću si skuhati kavu“. Naravno, potrebno je raditi udubljenje, profesionalne preše za hamburgere automatski ih rade, no to se radi zbog koagulacije kolagena.

Dakle, ili se gospodin Lajtman (svrstavan među najbolje kuhare Hrvatske) uopće ne razumije u kuhanje ili je novinar kompletna truba, a bogami, s obzirom na to da nitko nije reagirao očito čitateljstvo vjeruje svemu što je napisano. Pa čak nitko od ostalih „chefova“ kuhara ili gastronoma nije reagirao.

I opet dolazimo do činjenice da je bitan trend. Ako je u trendu da jedemo sirove hamburgere „pečene“ na 52 stupnja i soljene nakon „pečenja“, Hrvati će to i žderat! Bez pogovora! Jer naš narod je naučen i na gore stvari na grbači.

Jer u našim prostorima nije bitno što se govori. Bitno je samo da ima utjecaj na okolinu!

 

Dakle, a sad nešto o soljenju. Pustimo sad na stranu pljeskavice i hamburgere. Želim nešto napisati o soljenju mesa (steakova) prije ili poslije pečenja. Dok jedni zagovaraju soljenje nakon pečenja, većina se kune u soljenje prije pečenja. Zaboravlja se jedna stvar a to je tehnika pečenja. Trenutak soljenja ovisi o tome želite li Maillardovu reakciju aktivirati sporim ili brzim načinom. Ako se Maillardova reakcija aktivira brzim načinom, što znači direktnom vatrom ili kratkotrajnim izlaganjem steaka temperaturi od oko 800-900 stupnjeva, obavezno se soli PRIJE pečenja. Razlog je jednostavan: zbog naglog izlaganja visokoj temperaturi na površini mesa stvara se korica, te sol naknadno ne može prodrijeti u unutrašnjost steaka. Papar se u svakom slučaju stavlja NAKON pečenja. Kod brze Maillardove reakcije, najbolja je tehnika razrezati steak prije serviranja i popapriti svaki komad posebno.
U očekivanju nove nebuloze, srdačno vas pozdravljam…

Krv se pere novinarskim vezama

Činjenica je da je tekst o Tacos Barru objavljen na ovom blogu uzvitlao veliku prašinu. Bilo je tu svega i svačega. Osim što se poštovano čitateljstvo podijelilo u dva tabora, bilo je nazivanja, prijetnji, pohvala… Bilo je čak i optužbi da je konkurencija financirala negativno pisanje! (ta mi je najdraža).

Zanimljivo je, čim napišeš neke činjenice koje određenoj publici nisu po volji, odmah ispada da si plaćen. Plaćeni gastro-ubojica! No, u tekstu su navedene isključivo činjenice koje vlasnici ni jednom prilikom nisu pokušali demantirati. Jedino ih je smetalo sto je pisac teksta pomislio „babetina“ za njihovu cijenjenu konobaricu. (Hajde, onak za istinu: tko još nije pomislio za konobara koji je spor, policajca koji te zastavi ili bilo koga tko ti nije po volji nešto negativno, ili neku psovku, spominjanje majke, oca ili svih svetih, no nije to izgovorio). E to ih je stvarno pogodilo i pokazalo kako se poslodavci brinu o svojim djelatnicima! Svaka čast gazdama Tacos Barra.
No, dogodila su se dva fenomena koji zapravo pokazuju realno stanje na gastro-sceni. Naime, post se sherao po društvenim mrežama a od nekoliko portala koji su prenijeli tekst, s jednog portala nakon tri dana post je jednostavno nestao! I to nakon što ga je preko 20.000 ljudi pročitalo. Jasan je i razlog: poznanstvo gazde portala s gazdama Tacos Barra.
I to je upravo činjenica o kojoj sam nedavno pisao: nije važno sto kuhaš, sto serviraš i kakvo ti je osoblje! Konkretno za ovaj lokal je pisalo “...vlasnikov nepogrešiv osjećaj za mentalitet zagrebačke populacije, začinjen s dobrim novinarskim vezama.”

Badava ti sva gastronomska znanja svijeta ako u Hrvata ne znaš prepoznati „who is who“

Važne su veze i poznanstva jer novinari i samoprozvani gastro-pape svojim poslanicama „urbi et orbi“ diktiraju puku kršćanskom gdje će žderat.
Kult Plave Kamenice (fenomen koji se već u naslovu naziva „kultom“, da netko slučajno ne bi razmišljao svojom glavom), koji, usput rečeno, već četvrti put piše o Tacos Barr-u za manje od mjesec dana (kao da nema drugih zanimljivih gastronomski zbivanja osim Tacos Barra i Noela o kojima je najviše hvalospjeva u njihovim objavama), u nedavnom tekstu, objavljenom nakon teksta o sirovim burgerima, čak se i nagovara goste da traže „rare“ a ne „medium“ pečen burger! Pa zar to nije prozirnije od čarapa na Pameli Anderson??? Jedan naš poznati chef, kojeg smatram za kompetentnog po znanju, stručnim raspravama u gastronomiji i ogromnom međunarodnom gastronomskom znanju, pročitavši poslanicu s Kulta Plave Kamenice poslao mi je samo dvije rečenice: „….a najneozbiljnije je inzistirati na „rare“ burgeru. To nije dostojno ozbiljne gastronomske kritike“.
No, kako zakonom nije zabranjeno hodanje poput gusaka u magli, skakanja s nebodera bez padobrana ili hvatanja lava za jajca, nije zabranjena ni konzumacija/serviranje krvavih burgera (to kod nas,u nekim zemljama ipak to brane), jer nije važno što se govori nego tko govori (piše), a bogami je nemalo važna i publika koja ima neviđenu sposobnost upijanja takvih informacija. Što se mene tiče, osim preporuka za krvave burgere, ako vam netko jednog dana preporuči da je odličan okus mrtvaca mariniranog u sosu od Drakule, samo navalite na to. Ima onih koji misle umjesto vas.

Projekt

Fenomen ubrzanog rasta ugostiteljske ponude u odnosu na sve manju platežnu moć građana


Nakon svih mogućih optužbi, psovki i prijetnji na račun teksta o sirovo prezentiranim burgerima, eto par informacija o čemu je riječ. Radi se o međunarodnom projektu koji se, između ostalog bavi fenomenima ubrzanog rasta ugostiteljske ponude u odnosu na sve manju platežnu moć građana i fenomen utjecaja medija i raznih gastro-kritičara na konzumente. Drugim riječima, na snagu marketinga.
Konkretno, jedna grupa stručnjaka se istovremeno nalazi u mjestu istraživanja, sjede zajedno ili na različitim pozicijama. Naravno, da dolaze inkognito i nisu poznati gastrosceni ali kako nam kaže jedan član koji taj posao radi već preko 20 godina, u tome i jest cijela bit. Jer, iskreno govoreći, pisanje recenzije tipa: „dobar dan, mi smo iz portala xy i želimo nešto lijepo napisati o vama, zato nam pripremite nešto jako fino, mi naravno nećemo ništa platiti vama a ni vi nama, tj. besplatno ćemo se napapati pa i lijepo napisati“, baš i ne odgovara realnosti.
No vratimo se na projekt: nakon posjete objektu koji je određen da bude u projektu članovi izmjenjuju iskustva i donose zajedničko pisano izvješće voditelju projekta, te se podaci dalje obrađuju. U projektu će biti obrađeno oko 200 gastronomskih objekata Hrvatske, Slovenije, Italije i Austrije. Najzanimljiviji zgode i nezgode bit će objavljene na raznim portalima i društvenim mrežama. Sve je pisano u prvom licu, a Mrcina je odabran za prvi tekst. Tacos Bar je bio odabran baš iz razloga što se već i prije otvaranja a i u prvih deset dana pojavio kao velika gastronomska zvijezda na hrvatskom gastro nebu, pa je ekipa nakon brifinga dobila zeleno svjetlo da malo bolje prouči tu senzaciju.
Ljudima koji ocjenjuju objekt u svrhu projekta najstrože je zabranjena bilo kakva forma privatnog ocjenjivanja objekta a još manje pisanje recenzija na društvenim mrežama.
Na društvenim mrežama sam primijetio da je jedini komentar admina Tacos Barr-a bio na dvije stvari  „Babetina“ i uključivanje štoperice, i to tek kad im je netko na stranicu zaljepio link s portala koji je prenio članak (u međuvremenu obrisan)  „Babetinu“ sam već objasnio, a štoperica… da, baš štoperica! Jer, ocjenjuje se potpuni doživljaj, od prvog kontakta pa do izlaska iz objekta. Prvi je dojam vrlo bitan za cijeli doživljaj izlaska. I prvi je kontakt bio za svaku pohvalu. Vidi se odlično postavljena važnost marketinga i profesionalnost u komunikaciji. Iako bi bilo dobro da se osim u marketing uloži u još jedan „egg“ jer kapacitet postojećeg je definitivno premalen za navalu gostiju. Ili su to gosti željni krvi…
I tak…štoperica je ponovno uključena, a vama, poštovani čitatelji uskoro i jedan članak o ocjenjivanju gastronomije u svijetu ali ne za besplatan ručak…

Pizza, trend ili kvaliteta?

Trendovi u Hrvata 3. dio

13243748_1004671152919945_822337270864319440_o-kopie-1
Photo: Shooots
Zucnuti bilo što o pizzama ovih dana jednako je dirati u osinje gnijezdo. Možda još i gore! Otprilike ko pisati o ćevapima (o da, i to će doci na red!) ili o tome kako se zapravo burekom mogu nazivati sve pite a ne samo ufrkanac s mesom. No, dok smo pri modelima ćevapa i burek/pita ograničeni na prste jedne ruke pizze su „igre bez granica“.

Svi znamo da je preteča sadašnjih pizza bila hrana siromašnih u starom Rimu. Barem je to svojevrsno geslo kad je Pizza u pitanju. No to je samo relativno točno. Isto  kao što pod geslom „što su jeli naši stari“ u Hrvatskoj vidimo neke kerefeke koje sigurno nisu jeli jer jednostavno toga nije bilo, odnosno bilo je, ali našim starima je bilo nedostupno. I „naši stari“ i rimski puk hranio se – otpacima s trpeza bogatih.

Prema nekim novim saznanjima, tijesto je služilo da bi se na njemu pekla hrana! Oni bogatiji bi pojeli gornji dio a tijesto, koje je vjerojatno bilo užasnog okusa, ostavljali bi na milost sirotinji.
Prolaze stoljeća, dolazi mračni Srednji vijek i nemamo pojma što je s pizzom sve do 18. stoljeća kad se ponovno pojavljuje, doduše stidljivo ali je prisutna. I napokon značajni datum: 11. lipnja 1889. i onaj napuljski nesretnik Raffaele Esposito, koji nas je zajebo za sva vremena, i svojim uvlačenjem kraljici Margheriti promijenio tok gastronomske kulture cijelog svijeta. Napuljci su progurali pizzu u svijet i imaju pravo svoju pizzu nazivati „pravom“. Rimljani su izgubili borbu! Vjerujem da nema zemlje bez pizzerije.
Pizza se čak ne može nazvati ni trendovskom hranom jer je stalno prisutna u našim životima. Tanka ili debela, s puno ili malo sastojaka, slatka, slana, prekrivena, otkrivena, zapaljena, smrznuta, iz električne ili krušne peči, pizza je vječna. Zanimljivo je da je prošlogodišnja konzumacija pizza svih vrsta u Njemačkoj premašila brojku od milijardu i 100 milijuna pizza! Na 80 milijuna stanovnika je to prava senzacija.

Dolazak Pizze u regiju

Počeci pizza u SFRJ datiraju iz davne 1972. godine. Istovremeno su se „opizzili“ Beograd, Ljubljana i Zagreb. Također je zanimljivo da su i Sarajevo opsjedali ali… ćevapi, bureci i pite hrabro su branili svoju gastronomsku autonomiju punih 10 godina, no pred brojno jačim neprijateljem morali su pokleknuti i priznati poraz. Pizza je 1982 osvojila i Sarajevo.
Zagrebačka pizzerija (i špageterija!) 4. Lovac u Dežmanovom prolazu, mala ispostava Dubravkinog puta, a pod patronatom ugostiteljskog giganta „Lotrščak“ bila je svojom pojavom u ranim sedamdesetim prošlog stoljeća pravi hram pizza. Na blagajni si platio pizzu kakvu si htio (mogućnosti: šunka ili špek, ili miješana, što znaci i šunka i špek), dobio si cedulju s brojem i onda čekao nestrpljivo, ko u Alan Fordu kad igraju tombolu, kada će teta u „borosanama“ uzviknuti tvoj broj. Pizza koju si dobio bila je čisti hedonizam. Mala, ne veća od pedlja namljackana nekim paradajzom, skurene površine, s polu-sirovim dnom i s maslinom koja je u sredini plivala u nekom ulju. Tijesto (bez preračunavanja levitacije, hidratacije i slične masturbacije) vjerojatno je bilo sličnije onom od nesretnika Esposita nego današnjem savršenstvu. Ali, tada si bio pravi trendseter jer si mogao reč dečkima: „Bil sam na pizzi“! I bio si kralj!
Sedamdesete i osamdesete prolaze i pizzerije niču jedna za drugom. Ne možeš više ni poloviti gdje je najbolja. Pizze su sve veće i veće, sve luksuznije i sve bolje. Pa senzacije: „pizza za van“, pa čak i dostava pizze. Današnjim je klincima vjerojatno teško zamisliti da je dostava bila senzacija. Bila je. Isto kao i Marlboro, Coca-Cola i Milka čokolade. To su bile senzacije!

Trendovi

Pizze godinama vladaju Zagrebom, manje više iste ili slične i eto ti nove napasti: 2004. godine pojavljuje se Karijola s nečim čisto novim: uskrsnulim rimskim modelom sličnom mlincu, koji je u Zagrebu vrlo dobro prihvaćen. Apsolutan hit i pravo trend mjesto postaje Karijola u Kranjčevićevoj. Tamo prvi put i vidim stroj za valjanje rimskog modela pizze i jednostavno uživam jedući pizzu. I nije me briga kakav je model, meni dobra. I nije me briga jesam li u trendu ili nisam…
I baš kad pomislih da je kraj lutanju pizza labirintima i da „nema dalje“, u kasnu zimu 2014. pojavljuje se jahač apokalipse Marin Vanjak te svog konja zvanog O´Hara sparkira na Malešnicu.
Marin je unio potpunu pomutnju u zagrebačku pizza-scenu. Unio je neke novitete koji su bili više ili manje dobro primljeni (da, zajebana je zagrebačka publika), ali se vidjelo da mu se ukazuje cilj: savršena originalna pizza napoletana!
Nakon vrludanja vamo-tamo u ljeto 2016. pada odluka: samo napoletane! Ni čut za rimski stil!
Marina možete voljeti ili mrziti, možete govoriti o njemu što hoćete: da je ovakav, onakav, ćelav, dlakav, ali jedno je sigurno: nakon neprospavanih noći i noći, prevaljenih kilometara, analiza i intervjua Marin i njegovi djelatnici uspjeli su napraviti savršeno tijesto za savršenu „vera pizza napoletana“. I opet se zagrebačka pizza scena podijelila: dio vjeran tankom tijestu i dalje obilaze Karijolu ili recimo Duksu, dok je O´Harina napoletana postala trend u Hrvata! (Btw, ja u O’Hari više ne jedem iz principa ali o tome drugom prilikom) 

Odluka o ukidanju rimskog stila je bila i glupa i hrabra u možda čak jednakim omjerima, Marin je ostao dosljedan sebi i izbacio vrhunski proizvod ali dio publike je zauvijek izgubljen. Povele su se emotivne rasprave, optužbe, pohvale i kritike prštale su sa svih strana do te mjere da više ne možete ostaviti recenziju na njihovoj Facebook stranici jer su stvari izmakle kontroli i prešle granicu dobrog ukusa. Dio atmosfere još uvijek postoji dokumentiran u postovima posjetitelja ali više ne možete javno vidjeti koliko zvjezdica su O’Hari dodjelili gosti.

No, jesu li gosti koji su se do tada kleli u O’Harinu romanu a onda prihvatili napoletanski stil, prihvatili isti zato što im je osobno zaista bolji ili zato što je O’Hara do tad već postala brend i počela diktirati trendove? Bilo bi zanimljivo vidjeti raspravu na tu temu (pod uvjetom da preobraćeni ljubitelji budu potpuno iskreni).

Koji mi je bio najbolji pokazatelj da je O’Hara trend?  Jedan divan primjer zbog kojeg i pišem ovaj cijeli tekst:
Stol do mene sjede dvije cure koje zajedno imaju kila otprilike ko ja. Vidiš na njima da im je samo zdrava hrana na pameti, a pizza… baš i ne. Jedna od njih naruči „capricciosu“. To je ona pizza sa srcem artičoke, koja je i glavna fora zašto se ta pizza naručuje. Gledam ja njih, ne znaš ko koga jede: one pizzu ili pizza njih! I na kraju što se dogodi? Ona sa „capriccosom“ ostavi rub i na stranu stavi ono divno, nježno srce artičoke. Ja gledam i ne vjerujem… Opale selfie, plate i odu. I što reči nego da su bile u OHari samo zbog selfija i zato da mogu svima (in real time) reči: „Bile smo u O´Hari“! Ko ja pred 40 godina: „Bil sam na pizzi“!
U O´Hari ne možeš dobiti mjesto, uvijek su puni. Koliko će to trajati? Dok se ne pojavi neki novi trend. Ali do onda će se profilirati pravi ljubitelji prave napoletane i postati stalni gosti. Isto kao što su se profilirale pizzerije rimskoga tipa. A oni koji samo žele biti u trendu potražit će novi hram obožavanja...
A naš jahač apokalipse? Osedlao je svog O
Haru i odjurio na istok. Bugarima će „prodati“ ono sto je trend: otvara se podružnica u bugarskoj metropoli. Kako će Bugari prihvatiti jednu potpunu novotariju vidjet ćemo.
Ili kako bi Marin rekao:
Stay tuned…

Volite li hamburger iz kojeg curi krv? Ne? Niste u trendu!

Trendovi u Hrvata 2. dio

Vjerojatno ne bih ni pisao ovaj tekst da nemam 3 svjedoka događajima u lokalu.
Dakle… nakon velike medijske popraćenosti, fenomenalnih recenzija, nakon samo desetak dana od otvorenja, nakon što ga Kult Plave Kamenice spominje čak dva puta u kraćem vremenu kao senzaciju, uputih se (s pojačanjem) upoznati i to gastronomsko čudo.
Preko FB- stranice sam poslao upit za rezervaciju i uključio štopericu. Ugodno sam se iznenadio profesionalnošću jer je odgovor stigao nakon nepunih 7 minuta. Ljubazno mi je objašnjeno da rezervacije ne postoje. Ok, idemo na neviđeno pa ako nema mjesta imamo i plan „B“. Srećom, odlučismo se za nešto raniju večeru (18:30) te je za prvim stolom lijevo bilo još mjesta. A i gost koji je upravo bio na odlasku ljubazno nam je ponudio mjesto za svojim stolom. U kratkom razgovoru saznajemo da je već 3 puta bio ovdje (od otvorenja je prošlo tek desetak dana) i da je jako zadovoljan. Hamburgeri su ok, dočim su, po njegovu mišljenju, tacosi preskupi. Odlično! Sad već imamo i savjete „inside-ra“, veselimo se večeri.

Unutrašnjost lokala je pomalo kaotična, mijenjaju se različiti stilovi i svi mogući materijali. Pa tako možemo nači staklo u boji, metal, drvo, zid od umjetne cigle pa i plavo-bijele ukrasne keramičke pločice koje bi valjda trebale odavati meksički štih. Kao što rekoh, po mom ukusu malo previše svega i svačega (kasnije čemo od osoblja saznati da su ukusi različiti) ali to me nije smetalo koliko su me smetala ulazna vrata koja se nisu dala zatvoriti, već su nakon svakog ulaska i izlaska ostala otvorena. Nisam toliko osjetljiv na propuh ali, jednostavno je neugodno kad ti nešto stalno puše po leđima. Stalno… jer stvarno je gužva i svako malo netko ulazi i izlazi.
Osobno ne volim ni kada me stalno netko nagurava laktovima kad jedem, a ne volim ni situaciju kad jednim pogledom mogu obuhvatiti sve goste kako žvaču. Atmosfera je slična atmosferi ZET-ovom tramvaju oko 5 popodne, s razlikom da ovdje, osim hrane još i udišeš i hrpu parfema istovremeno.

Iako se nazivaju „restoranom“, s restoranom to nema nikakve veze, osim sto ljudi jedu. Osjećam da sam na pravom „trendy“ mjestu u Hrvata. Dolazi konobarica, ne pretjerano zainteresirana, za početak naručujemo 4 hamburgera, koji ubrzo i dolaze, servirani u simpatičnim „škafetinima“. I tu počinje gastronomska katastrofa dostojna „Titanica“.
Pecivo je „brioche“, sladunjavo. Znam, znam… to je američki stil, no meni uz pljeskavicu više paše neko slano, „muškog okusa“, nego ovo slatko (ovo je čak bilo i preslatko za „brioche“ pojmove) koje je primjerenije za pojesti ga s pekmezom od marelica. Ili jagoda! Mozzarella (koja je zaista dimljena), u debljini papira, kompletno bez okusa, (osim na dim) i rastezljiva ko guma, čini se da egzistira u tom hamburgeru samo zato što je na popisu sastojaka. Ostali sastojci su bili u redu. Nikakva senzacija, a ni katastrofa. Prosjek…
No, kada zagrizoh u pljeskavicu, neki čudan okus u ustima. Pogledam… sirova! Ne vjerujem, pa idem stisnuti prstom, kad ono: još i curi neki krvavi sok iz nje! Nama to nije bilo jestivo. Gledam druge stolove, i drugi gledaju u svoje burgere i čudom se čude. Dolazi konobarica…
– je l’´sve u redu?
– nije
– zašto?
– zato što su pljeskavice kompletno sirove i čudne boje (pokazujem joj kako se cijedi ona krvava tekućina i smeđe sivu površinu)
– mi to tako serviramo, po tome smo poznati i naši gosti to znaju
– gospođo, ovo je toliko sirovo, da samo što još ne čujem ritam srca goveda kojeg ste samljeli. I kakvi „vaši gosti“? Pa imate otvoreno tek desetak dana. Jeste vi neki privatni klub, a mi smo ovdje zabunom?
– trebali ste reči da želite jače pečeno
– ne, nego ste nas vi trebali upozoriti da servirate sirovo (nikad nisam čuo da se gostu nudi mogućnost biranja)
– mi to tako pečemo u našem „egg-u“, na 50°

krvavi-hamburger
FOTO: Mrcina @Taco^s & Burger Barr #nofilter

 

Dragi moji… može li se proces termičke obrade hrane na 50° nazvati pečenjem? Podsjećam vas da je temperatura u sauni dvostruko veća! I kako uopće reguliraju temperaturu na 50° u „jajetu“? Dakle, ovdje je osoblje ludo (od sirovih ludih krava) ili neinformirano (od ignorancije). Kako god bilo, krvavi hamburgeri nisu prihvatljivi koliko god mi željeli biti u trendu.

Zašto je krvavi steak ok a krvavi hamburger ne?

Pisao sam već o dry age trendu, možda je trend sirovog hamburgera samo varijacija na temu, no zašto je krvavi steak ok a krvavi hamburger ipak ne?  Zato što se večina opasnih bakterija nalazi na vanjskoj strani mesa. Steak  zapečete izvana i tako ste ubili  bakterije spriječivši ih da uđu u unutrašnjost, kod hamburgera fino sve vanjske bakterije prilikom mljevenja pomiješate s unutarnjim djelovima mesa i ako ga prilikom pečenja ostavite sirovim iznutra, bakterije imaju tulum, prvo u središtu vašeg hamburgera, a zatim u središtu vašeg probavnog sustava.

Neka društva su toliko napredna da čak imaju pravilnike o pripremi mljevenog mesa, možete pročitati, a ako vam se ne da možda su dovoljne dvije riječi: Escherichia Coli.

U spomenutom baru ne da ne misle da je sirovo mljeveno meso opasno nego se i hvale njegovom sirovošću.

No, mi dajemo šansu i ostajemo jer želimo probati i tu senzaciju od tacosa o kojima svi pričaju danima (točnije 10 dana). Postoje 4 vrste, u porciji su tri tacosa. Nas je 4, eto još jedne nepremostive situacije:

-molimo vas tacose, ali dajte nam od svake vrste po jedan.
-ne može. može samo jedna vrsta
-a zašto ne može od svake vrste po jedan?
-zato što ne može
-u redu, ne razumijem, al eto… onda nam dajte 4 komada od jedne vrste (govedina)
-ne može
-zašto sad ne može?
-zato što ne mogu to naplatiti
-gospođo (čitaj: babetino): ovako, ukupnu cijenu podijelite s 3, pa dobijete cijenu jednog tacosa, pa onda pomnožite s 4 i eto obračuna!
-ne može, tako nije formirana blagajna
-pa formirajte
-nema gazde
-ok. nas je 4. onda nam zaračunajte 2 porcije al nam donesite 4 tacosa (ja već ispižđen od diskusije).

I dođu tacosi, okusa… neodređenog, ali definitivno preslani! Unutra neka masa od govedine…
Zadnji dijalog s babetinom:
-je l’` bar ovo bilo u redu?
-nije, bilo je preslano
-ukusi su različiti
-ukusi su različiti, ali to nema apsolutno nikakve veze ako je nešto debelo preslano, ali sad što je…tu je, molim vas račun…

Platismo 400,00 kuna i oslobodismo stol na koji su već čekali sljedeći gosti željni krvi. Moj im frend u prolasku dobaci: „zatražite jače pečeno“.

Tipičan primjer trendovskog lokala, uz naravno, vlasnikov nepogrešiv osjećaj za mentalitet zagrebačke populacije, začinjen s dobrim novinarskim vezama. Jer ako je ovo „čudo“ zaslužilo tako visoke ocjene i da bude na raznim top listama, ako ne prvi, onda u samom vrhu, dokazuje samo dvije stvari: da smo glup i povodljiv narod ili da nemamo blagog pojma o hrani. A još vjerojatnije da smo kombinacija jednog i drugog

Za sastav burgera: doslovno je pisalo Black Angus + Žumberačka junetina (kakva je to sorta goveda „Žumberačka“?… ko da napišeš: nastupaju Pamela Anderson + jedna mala iz susjedstva). S obzirom da su napisali Žumberačka s veliko Ž za pretpostaviti je da misle na ime sorte. Koliko je meni poznato takva sorta nije registrirana.

Bar, bistro ili bilo koje mjesto koje ima neprofesionalne konobare (jer ovo sigurno nije izučena ugostiteljska radnica), koji nude sirove pljeskavice (prema zakonu, u nekim državama EU zabranjeno je prodavanje proizvoda od mljevenog mesa, osim tatarskog, koje nije skroz pečeno) i koje ima čudnu ponudu, ne može biti referenca za taj tip ugostiteljstva. .

Ali kod nas može

Jer je u trendu…

O burgerima, tacosima, pizzama: o trendu

Trendovi u Hrvata 1. dio

Činjenica je da ugostiteljski objekti niču ko gljive nakon kiše. Ne prođe dan a da netko ne otvori ili ne najavi otvaranje kakve specijalne, najspecijalnije draškalice naših nepčano-jezikovih okusnih pupoljaka. No, u cijeloj nauci postoji jedan kljucni trenutak: badava ti sva gastronomska znanja svijeta ako u Hrvata ne znaš prepoznati „who is who“… „big chef“ kulinarstva. Ili kako bi rekli: „veliki poglavica kojega se bespogovorno sluša“. Jer On odlučuje što će pomodni Hrvati jesti. On gura guske u maglu…

Na primjer: sjećate li se… ne tako davno, meso goveda „Kobe“ odnosno „Wagyu“ ušli su u Hrvatsku na mala vrata i brzinom munje se proširili. Svaki restoran koji iole drži do svog imena nudio je steakove tog zaista perfektnog goveda. Kobe je nestao kao rukom odneseno a najnoviji trend je postala odležala govedina. I ponovno ista priča: OPG-i, krčme, restorani, seoska domaćinstva, konobe i zalogajnice, hamburgernice i pizzerije…svi ponosno upiru prstom tamo gdje piše „dry age“.
Od kojeg je goveda, koji je komad… to je manje važno. Važno je da „dry age“. A je l’ zbilja „dry age“ il je možda „wet age“? Ma nema veze! Koga to uopće zanima, važno je da se shera po društvenim mrežama i daje 5 minuta slave ponosnom vlasniku ugostiteljskog objekta jer  ljudi se kod njega chekiraju ko ludi postajući #nofilter fotke mesa.

I „dry age“ se još nekako drži u sedlu, kad eto ti novog trenda. Isti se naziva „black Angus“ (ne anus)! Black Angus je u Hrvata zamijenio slavno „Kobe“ govedo. Ime je jebačko a i Hrvati vole crno. Ali, koji je to zapravo „black Angus“? Je l’ irski Black Angus, argentinski Black Angus, urugvajski Black Angus, američki Black Angus? Ma nema veze…

No što je uopće „Black Angus“?

Black Angus je zapravo vrsta irskog brzorastućeg goveda, prvi put uzgojenog u Škotskoj sedamdesetih godina pretprošlog stoljeća. Zbog svog brzog rasta i rane spolne zrelosti dolazi do poremećaja strukture masnog dijela u mesu, te je ta vrsta goveda ubrzo postala manje vrijedna (osim u Americi, ali tamo i tako sve prolazi) i sve više napuštana. No, meso koje je dobiveno križanjem s drugim pasminama daje vrlo dobar okus. Prema onome što sam vidio u hrvatskim prodavaonicama, u prodaji je nekrižani „Black Angus“.

U novootvorenom Tacos & Burger Baru u Jurišićevoj čak nude burger od (kako piše):
BLACK ANGUS + ŽUMBERAČKA JUNETINA (Moj osvrt na posjetu dotičnom baru slijedi kad se oporavim od neviđene razine neprofesionalizma doživljene u novom must mjestu za Zagrebčane a i šire)
Kakva je to pasmina „žumberačka junetina“. Koliko se ja razumijem u meso, takva pasmina ne postoji. Ovo je tipičan primjer sljubljivanja trend + domoljublje. Našim trendseterima predivno. Zašto ne bi znao koja je vrsta mesa pomiješana s „black angusom“? Ma nema veze… sa Žumberka je. Zamislite… otpelaš pajceka na Palagružu tam ga držiš neko vrijeme i prodaješ „pravu palagrušku svinjetinu“!

Ili recimo, pajceke u komiškoj uvali koja se službeno zove Pizdica. Rastrančiraš ga i onda prodaješ „originalne kare iz Pizdice“!

I uopće ne znam zbog čega svugdje piše „svinjski kare“? Koliko ja znam, kara je muškog roda. Dakle, svinjska kara ili svinjske kare!

Ako si na Instagramu, znači da postojiš, ako objavljuješ hranu znači da si gastronom

S obzirom na to da na demokratskoj pozornici svatko ima pravo nastupa, bez obzira na rasnu, vjersku ili seksualnu orijentaciju, bez obzira na inteligenciju, internet nam daje mogućnost čitanja razno-raznih pizdarija. Naišao sam na nešto što apsolutno želim podijeliti s vama. Na Instagramu pod lozinkom branka.kulaš.3. To je vjerojatno „nick-name“ jer ne vjerujem da bi netko objavio svoje pravo ime i prezime za genocid koji objavljuje. Ista je, naime, umiješala majonezu u ni više ni manje nego brujet (brodet)! I to ne bilo koju nego baš „Zvijezda“ majonezu! Može li mi netko objasniti svrhu stavljanja majoneze u brujet (ili bilo koji sos)? Ajd na stranu to što fotografija uopće ne liči na brujet, jer te tri krepane ribetine posute s peršinom i tri žute biljarske kugle položene u neku crvenu žabokrečinu liče na užas… ali majoneza? Pa kud baš majoneza…

I šećer na kraju: naravno da je marketing tvornice „Zvijezda“ oduševljeno lajkao fotku uz zaključak da okus nije razočarao. Divan marketing „Zvezdaša“, koji nam poručuje otprilike: „Zvijezda“ majoneza će Vas razočarati u svakom pogledu, no ako je stavite u brujet (grah, gulaš itd…) sigurno neće! Našu majonezu upotrebljavajte isključivo i samo, kao nezamjenjiv dodatak za kuhanje brujeta.

I eto novog trenda u Hrvata: brujet s majonezom!

 Dalmatinci, spavate li mirno?

brudet

 

 

Računajte na nas

“Ne spominjem prošlost i bitke daleke,
jer rođen sam tek posle njih.

Al’ život pred nama
još bitaka skriva
i preti nam,
preti o duboki vir.
Ja znam da nas čeka
još sto ofanziva
jer moramo čuvati mir.
Računajte na nas.”

jna-mrcina-blog
Fotka: privatna arhiva

Pred više od godinu dana kontaktirala me je jedna poznata novinarka. Razgovarali smo o par tema, u ono vrijeme vrlo vrućih, npr: zašto je Tihomir „Građevina“ Orešković uopće došao u Hrvatsku za premijera, pa ovo, pa ono… U jednom sam joj trenutku rekao da na Balkanu čujem potiho zveckanje oružjem. Na to se ista nasmijala i zaključila da je Balkan već dosta istraumatiziran ratovima i da nekih borbi sigurno biti neće.

I zapravo, od kuda krenuti…

SIRIJA I RUSI

Pada li nekom na pamet razlog Putinove zainteresiranosti Sirijom? Ne? Evo recimo jednog scenarija: Putin se dogovori, pomogne (još) aktualnoj vladi u Siriji da spička pobunjenike i uparkira svoju flotu u Siriju. Ups… pa što ja to pišem? Zapravo već i paradiraju po sirijskom priobalju, još od listopada prošle godine. Ma jel’ ja to vidim ruski nosač aviona „Admiral Kuznjecov“? Eto već i ruskih manevara po Sredozemlju…
I što to ima s nama? Eto, recimo, tovariš Kuznjecov odluci krenuti u malu plovidbu, pa tako lijepo mic po mic, prođe Otrantska vrata i malo po malo dođe do Crne Gore. I onda se lijepo uparkira u crnogorsko primorje s cijelom flotom i pedesetak aviona. I eto Rusa u srcu NATO-a. Kako je to moguće?  Vrlo lako! Postoje međunarodne vode i tu se lijepo voza tko hoće. Tako su, recimo 5 kineskih ratnih brodova veselo plovili međunarodnim vodama Beringova mora kada je Obama posjetio Aljasku u rujnu 2015. godine. Isto tako se i Rusi mogu špancirat po Jadranu a NATO-vci koji su načičkani po cijeloj Siciliji im mogu samo mahati. Toliko o Rusima i Siriji… Ah, zaboravih: pred gotovo dvije godine jedan je ruski avion preletio u niskom letu preko jednog američkog razarača. Fućkaš to što je došao „niotkuda“ (nije primijećen na radaru), nego je fora da je sva elektronika na razaraču bila pola sata izvan funkcije.

HRVATI I PODMORNICE

Bivši ministar obrane Kotromanović (onaj koji u japankama vrši smotru aviona) izjavljuje da će se Hrvatska oboružati ni više ni manje nego podmornicama koje će imati obrambenu funkciju! Ja nikad nisam čuo da su podmornice obrambeno sredstvo, već ofenzivno ili špijunsko. Dakle, kako Kotromanović navodi, podmornice će bit uparkirane u otočkim kanalima i tako čekati u zasjedi mrskog nam neprijatelja. Dapače, u prvoj fazi ćemo kupiti rabljene podmornice a u sljedećoj ćemo ih sami i proizvoditi. Neš ti nauke proizvest podmornicu. Hrvat sve može. Samo ako hoće. I ako zna…

HRVATI I HAUBICE

Njemačke samohodne oklopne haubice, oznake PzH2000 predstavljene su kao najmoćnije hrvatsko oružje. Kao prvo, rijetko tko i zna sto je razlika između oklopne haubice i tenka, zar ne? E sad na stranu sve, naručeno je 12 haubica, a evo najzanimljivijeg: cijena jedne haubice iznosi 1.000.000,00 Eura, cijena prilagodbe za nas iznosi još 2.400.000,00 Eura po jednoj jedinoj haubici. U tu cijenu ulazi, kako saznajem iz MORH-a, i „bojenje i izmjena natpisa“! To bojanje nam najbolje ide, tuneli, haubice, itd…itd….

Najbolje od najboljeg: nigdje ne postoji podatak koliko je projektila dosad ispaljeno iz cijevi naručenih haubica. Jer, cijev ima rok trajanja, ovisan o broju projektila. Kako se najveći dio cijene haubice odnosi na cijev, sama je haubica za šrot ako joj je cijev već „pri kraju“.

U međuvremenu smo za „onu“ vojnu paradu dobili dvije haubice, doslovno za paradiranje. Još smo i sami platili prijevoz iz Njemačke do Hrvatske, paradirali na paradi, pa ih vratili natrag. Nisam siguran, al mislim da nas je samo to haubničko paradiranje koštalo oko 80.000,00 Eura.

U međuvremenu, nema haubica jer je isporuka „po uplati“. A zna se koliko su Hrvati teški na plaćanju. A brzi na jeziku.

MiG 21 vs. MiG 29

Izrugujemo se Srbima sto su dobili/kupili avione MiG 29. Mi se smijemo!? Mi! Mi, koji imamo MiG 21! Za neupućene, 21 je tridesetak godina stariji model od 29. Mi, kojima „migavci“ padaju s neba ko kruške, mi koji uopće ne znamo od kojih su nam dijelova sastavljeni avioni! Al glavno da se rugamo. Mi koje su preveslali… sad o toj aferi šutimo, tema zaključena, al drugima se rugamo. Čitam u hrvatskim medijima komentare o tome kako se Srbi preplatili svoje MiG-ove. Hahaha. Kakva je ono, uopće situacija s pilotima?

MORH vs. MRAP

Pred gotovo dvije godine Amerika nam je „poklonila“ 220 (slovima dvijestotine i dvadeset) rasklimanih borbenih vozila. Prema procjeni vrijednosti, MORH je uplatio u državno proračun 12.500.000,00 kn. Pravilno i po zakonu. PDV se mora platiti i na poklonjenu robu. Pa i za sredstva koja će služiti za obranu samostalne i suverene Hrvatske na čelu s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Uz malo matematike i znanja postotaka ispada da je svako vojno vozilo procijenjeno na 227.272,00 kn. Dakle, zanima me kako i tko je to procijenio. Vjerojatno neki naši stručnjaci koji takvo vozilo nikad nisu ni vidjeli. Ej, al zamislite samo koliko je ubojito borbeno vozilo koje vrijedi otprilike ko Škoda Octavia! I odmah 220 komada. Pa gdje će ta vozila voziti? Ne bojte se, neće nikuda, jer propadaju na skladištu u Jankomiru. MORH naime nema love da naoruža ta vozila. Ma što naoruža… nemaju love ni da ih prebojaju u zelenu boju i stave oznake. Opet fali boje. Kao i za haubice. Boja se posušila u tunelima Dalmatine…

Haubice, vojna vozila, stare podmornice… izgleda da je Hrvatska postala odlagalište za NATO vojni otpad.

HRM vs. RIS

Pred nekoliko je godina HRM naručila (od tvornice RIS-MARINE) veći broj gumenjaka za svoje potrebe. Iako je jedan od ponuđača nudio brodove s NATO certifikatom, mornarica se odlučila na potpuno neadekvatne i kvalitetom loše RIS-ove gumenjake. Vecina ih nikad nije zaplovila i trune u skladištu, dok i onih par koji plove…ajme majko, više su na servisu nego u plovidbi.

HRVATI vs. VOJNI ROK

Kako bi mogli opsluživati ovo smrtonosno gore navedeno oružje, uskrsnuo je prijedlog da se uvede obavezni vojni rok od čitavih mjesec dana. Možemo samo zamislit koliko bi se klinaca izvuklo s raznim zdravstvenim poteškoćama. Čak i potvrdama o psihičkim poteškoćama, samo da se ne „služi narodu“.

jna-mrcina-1-blog
Fotka: privatna arhiva

Ja sam služio sredinom osamdesetih. Zanimljivo je koliko je djece (uglavnom od roditelja liječnika) bilo oslobođeno služenja vojnog roka zbog zdravstvenih poteškoća. Dosta njih su kasnije bili vrhunski sportaši pa i nastupali za reprezentacije. Dakle, mene su kao politički nepodobnog suknuli za vozača „dajca“ a poslije u brdsku pješadiju u Bohinjsku Belu. I to sa završenim fakultetom. No o tom jednom drugom prilikom.

Dakle, tada sam shvatio smisao vojske. Tamo ti rade razne pizdarije i podvale, pa te onda promatraju da vide koliki ti je prag tolerancije. U slučaju rata oni problematični idu u prve bojne redove a oni s malo soli u glavi ostaju u pozadini. S obukom od mjesec dana (koji bi to uopće rod trebao biti?), možeš samo u prve bojne redove. I to za nekog drugog, na nekom tuđem ratištu. Jer, iako se danas ratovi sve više vode „pritiskom na gumb“, bespilotnim letjelicama i sličnim, svejedno netko treba plaziti i po zemlji. Najbolje onaj s mjesec dana obuke. I s M-48 u ruci. Ta me doktrina neobično podsjeća na albansku strategiju prije pedesetak godina kada je Enver Hoqa dao izgraditi za svaku albansku obitelj po jedan bunker iz kojeg će glava obitelji iz puške pucati po avionima koji će po njima bacati bombe. Aha… Albanija… Tamo se vojni rok nekad služio 3 godine. Ako si imao brata koji je bio nesposoban, onda i za njega još tri.

I…dragi moji… je l’ se i vi smijete kao i ona teta-novinarka s početka priče…

Burek je bureku pita

Usuđujem se pobijati tvrdnju da je „burek samo od mesa“ a da su sve ostalo „pite“

 

burek-mrcina-blog
Fotka: Kraljice 

Krenimo redom.

Narodna je legenda da je burek samo od mesa a sve ostalo su pite. Ovo „sve ostalo“ je naročito rastezljiv pojam.  A tvrdnja baš i nije točna, bolje rečeno, vrlo je netočna.

Ispitivanje sam vršio na multietničkom uzorku sastavljenom od Bosanaca, Kosovara, Hrvata iz Bosne, Albanaca iz Albanije, Albanaca iz Makedonije, Grka i Turaka te došao do vrlo zanimljivih rezultata.

Što je burek, što je štrudl, a što  pita…

Prvo, moramo zaključiti da je sama riječ burek (orig. börek) došla s Turcima, a označava (pazi sad!) vrstu tijesta koje je kod nas poznato kao vučeno tijesto, jufke ili kore za štrudl. Samo ime dolazi od turske rijeci „bur“ sto znači savijanje. I eto nam savijače! Oblik gotovog proizvoda je uvijek u obliku sfrkane zmije.

Dakle, u startu pobijam tvrdnju da je „burek samo od mesa“ a da su sve ostalo „pite“. No, kako kod nas (regija SFRJ) uvijek netko mora biti pametniji od originala, eto neki se pametnjaković  dosjetio i uveo taj vrlo poznati postulat, koji se proširio regijom. Pa tako, tisuću puta ponovljena izmišljotina postane istinitom. No, stariji će se Zagrepčani sjetiti da se nekad govorilo: burek od mesa, burek od sira i burek od jabuka, jer je to bila jedina ponuda bureka u nas. Višnje, krumpiri, špinat, Nutelle i razna druga čuda došli su kasnije. Taj starinski burek bio je vruć, hrskav i izuzetno mastan. Ako ste ga uzimali „za van“ dobili ste ga zamotanog u komad papira, (iz kojega je obično iskliznuo) dok je u buregdžijskim radnjama bio  serviran u plastičnom tanjuru uz obavezan jogurt.

Kad već spomenuh „štrudl“ odnosno hrvatski savijaču, valja spomenuti da su za originalni austrijski Apfelstrudel zaslužni također Turci koji su ga uz mnoge druge delicije donijeli pod zidine Beča prilikom svojih osvajanja. Dakle, Apfelstrudel je ništa drugo nego burek od jabuka, doduše s moderniziranim sastojcima i rolan malo drugačije, odnosno deblje.

Burek Pitu Guli

E sad dolazimo do najškakljivije teme a to su pite. Moram odmah napomenuti da je naziv „pita“ regionalno varijabilan.

Od Bosne pa do Arabije postoje u svim mogućim oblicima i okusima. No, što se više od zapada udaljujemo na istok, „pita“ postaje sve deblja i deblja dobivajući različite dodatke. Od Grčke pa dalje na istok eto i kvasca u piti!

Albanci rade pitu kod kuće i obično je četverouglastog oblika, kao i „tepsija“ u kojoj se peče. Stavlja se sloj tijesta pa sloj „file“ koja sastavno odgovara onom u burecima. I tako se slaže sloj po sloj.

U Grčkoj i dalje prema istoku je pita zapravo vrsta pogače s kvascem  koja se jede kao prilog gotovo svakom jelu.

Totalni pita-kaos nastaje negdje na Bliskom istoku gdje se sudaraju izraelske, odnosno palestinske pite s grčkim modelom. Na tom „trusnom području“ doslovno svaka kuća ima neku svoju podvarijantu.

No pita-mistery se proširuje prema zapadu. I tu se pojavljuju pite, ali kompletno u drugom obliku. Naime, rade se od prhkog tijesta i sukladno tome su uvijek slatke. Pita od jabuka, pita od oraha, pita od višanja…

Situacija se ponovno mijenja dolaskom na Otok, gdje pita (pie) postoji u svim mogućim varijantama slatkog, slanog, kiselog, ljutog… No, kako Englezi od pamtivijeka moraju biti nešto posebno, tamo se u nekim oblicima pite, tijesto radi od – krumpira.

 

Kako god okrenuli, burek (od mesa) ima kultni status u Sarajevu. Možda čak i jači od ćevapa. No ipak, na jedan su dan Sarajlije priznali da im je nešto ipak milije od bureka. Naime, kada je na Olimpijskim igrama u Sarajevu, 15. veljače 1984. godine, Jure Franko, osvojivši srebrnu medalju u veleslalomu doveo cijelu naciju u ekstazu, po Sarajevu su osvanuli natpisi: „Volimo Jureka vise od bureka“!

Jednom prilikom (ili kako bi Bosanci rekli „jedne prilike“) kada se povela diskusija burek-pita, pita-burek, upitah jednog Sarajliju,  kako zovu kad se napravi pita od prhkog tijesta, a ne vučenog, s jabukama… Odgovor je stvarno bio originalan:

„Od jabuka može biti samo pita. Sve ostalo ima zajedničko ime: kolač od jabuka!“

E sad, jebo ga ti…

 

Ako ste ogladnili nakon čitanja teksta, znači da je cilj postignut. Ukoliko se želite počastiti s pravim, najpravijim burekom (u obliku sfrkane zmije) preporučam jedine i neponovljive Kraljice.  (Zagreb, Koturaška) I znajte: radi se samo po narudžbi, specijalno za vas. Vaše je samo da kažete meso, krumpir, sir ili špinat. I zapamtite: ako kažete šifru “Mrcina”, sigurno će fila biti malo bogatija!

 

pitu-guli_mrcina_blog
Pitu Guli

P.S. skoro zaboravih: Makedonski revolucionar Pitu Guli (1865, Kruševo – 1903., Kruševo, Makedonija) nema nikakve veze s gore opisanim pitama, štrudlima ili burecima!

Infuzija ili crni trubači?

Što izabrati za Valentinovo, pitanje je sad!

 

9250811463_5eeb72f820_b
Unesi opis

 

Dakle… simptomatično je da nam gastro-hramovi niču ko gljive ludare poslije kiše. Navodno je i to jedan od pokazatelja krize, jer stručnjaci kažu: „u krizi ljudi postaju depresivni, ne vide smisao štednje (jer će ionako vrag sve odnijeti) pa depresiju pokušavaju razbiti hranom“. Hranom i povećanom količinom alkohola, jer kako znamo, alkohol sve liječi.

No dobro, svoj pošteno ukraden novac možete, kao sto rekoh, potrošiti u šarolikoj gastronomskoj ponudi. Gastro-chefovi polako dostižu popularnost nogometaša. Mijenjaju lokale, ko u prijelaznom roku, neki otvaraju vlastite. Blještavilo i luksuz do kud oko doseže. Tu su i prve Michelinove zvijezde i preporuke. Neke su malo šepave, neke čudne ali važno je da je Michelin ušao u Hrvatsku.

Neću puno palamuditi o Michelinu u Hrvatskoj jer je ta tema već istrančirana na svim mogućim portalima i javnosti, i jer mi je tema nešto drugo, no želim ipak napisati kakve su zapravo razlike u svezi Michelina.

Iskustvo prvo:
Iako postoji jako puno restorana koji nemaju „zvjezdicu“ a hrana im je bolja nego u onima ovjenčanim slavom, definitivno sam najbolje jeo (i osjećao se) u restoranu „Enoteca“ u Barceloni. Tada je imao jednu a u međuvremenu je dobio još jednu Michelinovu zvjezdicu. Da… čak ni ja nisam mogao naći ni najmanju zamjerku. Hrana savršena, savršeno dizajnirana, divan interijer. Osoblje s pravim osjećajem odnosa „biti uvijek tu – a ne smetati“. Znate onaj savršen osjećaj kad vam osoblje čita misli i zna što želite.

Iskustvo drugo:
dokaz da ne mora sve biti na savršeno ušminkanom nivou za dobivanje „zvjezdica“ je berlinski lokal Bandol Sur Mer. Taj show vrijedi doživjeti! Kao prvo, tri puta sam prošao pokraj njega jer uopće nisam skužio da bi ta „pečenjarnica“ bila nešto u što bi Michelin pogurnuo svoj nos. Sljedeće, pri ulasku…konobar samo što me nije pitao: koji k… sad ti radiš ovdje… cijela atmosfera kao iz alanfordovske cvjećarnice. Televizori iznad ulaza kao da sam u kladionici, mala kuhinjica u sklopu prostora za jelo, rajngle i tave vise na sve strane, zidovi ispisani kredom, stolovi bez stolnjaka i podmetača, one jeftine čaše iz Ikee. svaki tanjur različit, Hip-hop mjuza, a osoblje kuha i poslužuje u ritmu mjuze… Gledaš kako ti kuhaju naručeno. I ne vjeruješ…
Jebote… pravo mjesto za mene. Hrana vuče na francusku ! Obožavam francusku kuhinju. Al kad je stiglo i kad sam kušao (bili neki morski specijaliteti) kao da sam zagrizao u more! Nevjerojatno! Pa sam još naručio nešto od vepra. Opet nevjerojatan osjećaj-kao da hodaš po šumi. Ma, ja bih mu dao i pet zvjezdica, časna riječ! I sad, ono što vas sve, vjerojatno zanima, a to je cijena: menu je 76.- Eura. Uz prateća vina, ova večera u više slijedova za dvoje, ispala je 230.- Eura, uključujući i 20% napojnicu.

 
Zbog čega odlazimo u pizzerije, pečenjarnice, restorane, bistroe?

 
Neki zato što im se ne da/ne znaju kuhati. Neki drugi zato što je to u tom trenutku „in“, tj. da budu viđeni (i o tom ću jednom pisati, o da…). Ja odlazim iz dva možda suprotna razloga: prvi je znatiželja- dolazim s velikim uzbuđenjem upoznavanja novoga. Drugi je razlog, želja – zaželio sam se nekog okusa koji mi je već znan.

No, nekako mi se čini da se stvari mijenjaju, jer više nit znam sto se nudi a nit kako će izgledati to sto sam naručio. Povod za ovaj tekst (ajd, falabogu napokon sam došao do teme zbog čega sam i počeo pisati) je ponuda za Valentinovo koju je Kult Plave Kamenice prenio. Meni je Valentinovo, otprilike značajno kao i Tarantinovo, Majmunovo, ili vlastiti imendan. No, možemo reči da su naši ugostitelji bili maštoviti. Čitajući ta kulinarska umijeća ja ne znam hoću li objedovati u restoranu ili bolnici, ludnici, ili nekoj drugoj ustanovi s rešetkama:

„Taglioni od nojeva jaja, golub, crni tartuf“
Ajde sad, apsolutno mi je jasno da je u Hrvata postao standard nojeva jaja. Ni kokošja ni gusja ni prepeličja, nego udri odmah po noju. Al kakav je sad tu golub? U kakvom je on agregatnom stanju? Je l’ golub ptica, il golub riba? Je l’ još leti…?

“Rižoto od škampa i kozica s dehidriranom ciklom i ikrom od pastrve u kori od drveta”
Ovdje mi se početak izuzetno dopao, no kako je rečenica išla kraju, tako je padalo i moje oduševljenje, pa sam razmišljao o smislu serviranja ikre u kori od drveta. Što bi ta pastrva (ili kako ju KPK naziva . „pastrmka“) trebala imati na umu da ikru odlaže u drvetu. Pa nije riba vjeverica…

“Bečki tartar”
Ovo si ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti…

“Repovi kvarnerskih škampa, crna zemlja aromatizirana kaduljom, gnudi od paške ovčje skute”
Ajde, i ovdje je početak dobar, al kad pročitah „crna zemlja“, odmah se sjetih filma „Maratonci trče počasni krug“ i scene na groblju…

“Kapesante, repići škampa i kozica , prnjavice sa spužvom od blitve pod morskom pjenom”
Ovo sa spužvom mi je baš zanimljivo, odmah si zamišljam kako ronim, iznad mene je morska pjena a ispod odjednom ugledam spužvu od blitve. Repovi škampa i koza mi ipak nisu došli u misli.

“Confit od lignji, pjena od rakova, spužva od palente”
Evo još jednom pjena + spužva. Očito se dobro sljubljuju i totalno su u trendu.

“Knedle od kruha, panceta, slatki krumpir, crni trubači”
I ovdje me početak oduševio, al na kraju kad vidjeh da ću jesti crnce koji još i trube, nekako mi se nije dalo… (množina imena gljiva na koje se vjerojatno misli je „trubače“ a ne „trubači“)

“Pašteta od pačjih jetara, infuzija od đumbira i šljiva, crumble od pecan oraha”
Iako znamo sto označava infuziju u gastronomiji, nejasno mi je kako se infuziraju đumbir i šljiva. Možda bi trebalo pisati „fuzija“? No nema veze, previše me podsjeća na miris bolnice.

 

Kako bilo da bilo, uživajte. Kao sto vidite mašta je bezgranična. I da, ne slušajte mene, nego se lijepo provedite na dan zaljubljenih. Pa makar i ljubili sami sebe.

 

 

O božićnim kolačićima i neviđenom receptu

Adventno je doba za mene, kao klinca, bilo dosta uzbudljivo. Između ostalog i zbog kolačića koje je mama vrijedno radila. I buraz i ja smo obožavali božićne kolačiće. Obavezno su morali biti s čokoladom. I tako je mama radila dvije vrste. One dosadne vanili kiflice i „linzer-augen“ koje su se s vremenom osušile da se pekmez pretvorio u ljepljivu želatinoznu masu. Naravno, i jedni i drugi su bili bez čokolade, jer je takve kolačiće volio tata! No kako u stisci vrag i muhe zdere, jeo sam ja i to što je bilo u ponudi. Bolje rečeno – krao. Mama je poludjela kad je vidjela kojom brzinom potajno nestaju, pa ih je počela skrivati u ormar. Negdje između ručnika i gaća spokojni su čekali da budu servirani i pojedeni na sam Badnjak. No, ja sam provalio i među gaće i ručnike i napravio dar-mar. Tako da sam uobičajeno otvaranje poklona na sam Badnjak dočekao malo plav i u suzama od roditeljskog devetanja. O ne, to nisu bile suze radosnice! Tata je urlikao jer je ostao bez kiflica, a mama proklinjala zlu sudbinu koja me donijela na svijet i uništila svu njenu predbožićnu muku. No, ja sam kršćanski skrušeno podnio zasluženu kaznu i nisam se kajao nego se već veselio istom scenariju sljedeće godine.

mrcina-blog-kolaci

Dakle, povijest božićnih kolaca seže u srednji vijek i to u samostane. Prvi su se božićni kolači pravili baš u germanskim samostanima u slavlje rođenja Isusovog. Trebamo spomenuti da je u to vrijeme “slatko” bilo vrhunac luksuza, obzirom da je do sastojaka bilo jako teško doci. Benediktinski se red smatra začetnikom. Zanimljivo je, da su se recepti mijenjali kako su se novi začini pojavljivali u Europi. Jednostavno se trpalo sve moguće samo da bi se pokazalo bogatstvo i raskoš. Otuda i muškatni orah, ili recimo “paprenjaci”. Jer, da ga jebeš, papar ne paše u kolače. No zanimljivo je kako su se takvi “pomaknuti” božićni kolači održali kroz stoljeća. Dapače, u zadnje je vrijeme običaj da se u slatko stavlja i chilli papričica, naravno u malim količinama koja kao i papar pojačava okus. Još jedan od važnih sastojaka božićnih kolača, i to kroz stoljeća, je med. Uostalom, tako su i nastali medenjaci, koji su također specifični za predbožićno vrijeme. Kao sto znamo, božićni su kolači trebali “izdržati” cijeli advent i nestajati polako, tako da su upotrebljavana sredstva koja ih „održavaju“ duže vrijeme.

Iako malo poznat ali najvažnija božićna slastica je “Božji kruh” odnosno, kako se u njemačkom govornom području naziva “Stollen”. Nastao u Dresdenu. Postoji originalni recept za Dresdner Stollen, koji se stoljećima nije mijenjao. Radi se od teškog tijesta s kvascem i posipan je s ogromnom količinom šećera. Meni jednostavno nejestiv. Večina božićnih kolačića koja se nalaze na našim stolovima su germansko-austrijskog porijekla. Za kraj možemo reči da osim sto imaju vrlo dugu tradiciju, božićni su se kolačići pojavili u prodaji i na prvom oficijelno registriranom adventnom sajmu 1310. godine u Münchenu.

befunky-collage

Bilo bi nepravedno a da u ovom kratkom tekstu ne spomenemo i glavnu talijansku poslasticu: Panettone! Čista suprotnost već spomenutog „Stollen-a.“ Rahlo i prefino tijesto koje divno paše u zimskim mjesecima uz kavu, čaj ili druge tople napitke. Ja obožavam Panettone, al ga ne kupujem iz jednostavnog razloga što ne mogu stati prije nego što ga smažem u komadu. Na talijanskim stolovima ponovno uskrsne pred sam Uskrs ali Panettone je definitivno predbožićna poslastica.

No, postoji jedna slastica koju radim u zimskim mjesecima. Radi se o napolitankama i receptu starom stotinjak godina i koji je toliko savršen da ga nisam pokušao ni malo frizirati. Napolitanke radim svake godine za prijatelje, obitelj i za sve koji požele. Stvarno svi kažu da je to vrh vrhova za nepčane pupoljke koje reagiraju na slatko. Uživam poklanjati te napolitanke i gledati kako se ljudi tope od sreće. Zbog tih je napolitanki dolazilo i u nasilja u obiteljima jer se članovi nisu mogli podijeliti.

Recept:

Iznimno ovaj put recept nećete dobiti jer ga nije dobio nitko. Jednostavno želim imati monopol na taj predivan okus. Kad odem s ovoga svijeta i recept će sa mnom.                       Pamtite me po napolitankama mojim…

Fotke napolitanki također su pojedene pa mi morate vjerovati na riječ (pojeo ih je napolitanski mastif).

napolitanski-mastif